The Mjuzikl:

Mikeshky Blues

Komad s plesom i pjevanjem, bez pucanja

Autori: Berislav Cimerman (tekst), Dean Premrl (glazba)

PRIZOR 0.:

ACA (na prosceniju, ispred zastora): Poštovane dame i gospodo, cijenjena publiko, ali i štovani publikume, dobro došli u teatar! Kako vidim, niste večeras imali pametnijeg posla, već ste sjeli ovdje, bez prisile, bezbrižno, i sad znatiželjno iščekujete da počne – prevara! Jer, glumci, i uopće ljudi od teatra, posvetiše svoj život tome da vas varaju. Znate, oni vježbaju, pažljivo se pripremaju, izmišljaju i spremaju varke kakve ne možete ni zamisliti da vam pokažu «stvarnost» upravo onako kako oni to žele. A vi, svjesni toga il' ne, smijete se, tugujete ili suosjećate s njima, jer često puta i povjerujete u tu njihovu laž. Samo, neke su laži doista velike, možda i veće od života, toliko velike da mogu uništiti sve druge opsjene... Osim, možda, mudrosti. Ali, samo ako su plemenite... Cijeli svijet je pozornica i svi smo samo glumci, zapisao je jednom davno jedan od tih ljudi od teatra. Jel' to onda znači da lažemo svi!? Ali, gdje je tada istina? Hm...

(glazba, fraza iz «Finale»)

Kazalište sad je tu
u predvečerju buđenja
da nas opet podsjeti
zašto važan baš je svaki sat...


(otvara se zastor)

(glazba, «Kiša»)

NA PROJEKCIJI:

(sukcesivno, pretapanje)

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

Lav Nikolajević Tolstoj

Prvo sam krenuo lijevo, on također. Onda sam krenuo desno, on također. Onda sam opet krenuo lijevo, a on je otišao kupiti hot dog.

Zlatan Ibrahimović


PRIZOR 1.:

LAURA (pjeva): «Kiša» (aut. Iva Kajić – glazba, Iva Kajić – tekst, Vedran Gorjup – aranžman)

Kišo prestani padati
Da se zemlja suši
da sve bude kao prije
da me sunce ponovno grije

INES (pjeva): Ipak malo padni,
dan nam osvježi
Al' nemoj pretjerivati,
jer ćeš nam dosaditi.

ENIA: Je l' to vani pada kiša?

KAROLINA: Čudno, ja nisam ništa čula...

KATARINA P.: Ti da nešto nisi čula?

KATARINA M.: Da, kao što nije čula da su propale moje zaruke.

KAROLINA: Pa oprosti, jesam ja kriva što je mama to rekla susjedi Kati?

ENIA: To se ipak nije smjelo dogoditi...

TAJANA: Što? To da se mama izlaje? Pa znaš da Kata iz nje izvuče sve k'o rakija prehladu.

MATEJA: Mama kaže da je susjeda Kata prava fuksa.

ENIA: Ma to... Da se vi raziđete.

INES (LAURI, ostali STOP): Bronzani odljev njegovih misli nikada nije u podnožju imao pločicu na kojoj piše:

LAURA: Ti si moj!

LAURA: Srećom, sjećanje na tuđi dodir blijedi puno brže od slika...

INES: Ona bi se onesvijestila smjesta bila da nije tako.

(odmrzavanje)

ENA M.: Ah, i veće su se tragedije događale.

KAROLINA: Misliš, kao prošle subote kad si imala istu haljinu kao...

KATARINA M.: Bol je bol, što tu ima biti veće il' manje.

ENIA: A ti se baš razumiješ u tragedije, je l' da?

TAJANA: A ona je Ljeposava iz našeg sokaka.

MATEJA: A Ljeposava, čula sam za nju, to je bila ona cura koja je s onim dečkom... Tko je, zapravo, ta Ljeposava?

ACA: Ljeposava i Stanko... Takve ljubavi, kažu, nikada prije nije bilo... A poslije? Predstava bez ljubavne priče je kao kruh bez soli. Ne valja. Nešto fali. Stoga naša pak ljubavna priča počinje u vrijeme turskih osvajanja. Turci se u Virovitici urediše tako kao da će njihovo gospodstvo dovjeka trajati. Naši ljudi morali su im sve činiti, jer je aga svakoga koji bi im se usudio iole prigovoriti dao na vrh kule objesiti, da vide ostali što ih čeka. Radeći naš siromah kmet kao najgora marva sve što mu je prirodilo morao je nositi u grad kao danak agi. Najgore su prolazile žene i djevojke, jer je Turčinu bilo slobodno da se pozabavi svakom koja mu pod ruku dođe.

INES (ostali STOP): Život je smrt za njih.

LAURA: Umrijet će u hladnoći vlastitog srca.

(odmrzavanje)

TAJANA: A priča se... da je Stanko jednom zgodom spasio Ljeposavu, kći samoga Turskog age. E, a kad je repriza one turske serije večeras?

KAROLINA: Aha, čula sam za to, ona je pala s konja i ugrizla ju je zmija. Tako se to valjda onda zvalo...

ENA M.: Pa onda ju i nije baš taj Ranko spasio, što ne?

KATARINA P.: Stanko, zvao se Stanko. Čula sam i ja za to. I spasio ju je. Ljeposava je pala s konja ravno u gnijezdo zmija, jedna ju je ugrizla, a on joj je isisao otrovanu krv. (ubode se) A i njega je zmija ujela za nogu, ali je nekim čudom preživio.

ACA: Stanko je već jednom domalo bio stradao. Majku su mu na pragu rodne kuće kaurini sasjekli, a njega, koji je bio još u kolijevci samo je sreća i božja providnost spasila. Stankov otac, Tomo, kad se povratio s polja, vidio je svoju najmiliju dragu gdje leži mrtva. Opisati njegovu bol nije ničije pero u stanju. Tek glazba prvog skladatelja u stanju je da ju donekle predoči.

KRISTINA, prof. (pjeva): «Pastor animarum» (aut. Hildegard iz Bingena – glazba i tekst, Vedran Gorjup – aranžman)

O Pastor animarum,
et o prima vox,
perquam omnes creati sumus,
nunc tibi,
tibi placeat,
ut degneris nos liberare
de miseriis et languoribus nostris

INES (ostali STOP): Oče naš koji jesi ocean...

LAURA: Jako lijepo... kao da nije s ovog svijeta... A i ona je lijepa...

(odmrzavanje)

KAROLINA: Gdje je kuhača i lonac onaj u kojem se vari palenta?

KATARINA M.: A zašto to tebe zanima? Pa nećeš valjda ti kuhati.

KATARINA P.: Pusti je na miru, nis' ni ti uvijek prva kod šporeta.

ENIA: Ja ću sada otići, vi se uvijek svađate. (odlazi)

MATEJA: Ja sam maloprije došla iz šetnje. Baš je bilo lijepo.

ENA M: Baš bi i ja mogla ići malo u šetnju. Možda sretnem svog, kako si rekla da se zove onaj Turčin, Danko? Pa da me spasi od zmije, ili što već...

TAJANA: Turčin, pa Danko, to ima samo u tvojoj glavi. Stanku je aga htio dati svoju kćer... tamo ti je lonac u kredencu na drugoj polici!... svoju kćer i novca koliko god želi kao nagradu što je spasio Ljeposavu.

ENA M: Eto, i onda su svi živjeli sretno do kraja života.

KATARINA P.: A ti planiraš živjeti do početka života?

KATARINA M.: Može život početi u sredini. A ne mora nikad. Ako ne voliš.

TAJANA: Stanko je volio. Al' ne samo Ljeposavu, nego i... Oš' ti prestat' rondat, jesi našla više?... (KAROLINA: E, jesam!) nego i Hrvatsku. Pa je odbio agu.

MATEJA: O čemu vi pričate? Tko je koga odbio?

KATARINA P.: Odbio je prijeći na tursku vjeru.

(glazba, tema iz «Brat se uzdat' može tek u brata»)

LUKA: Badava vam sve. Niti silom mi nećete iz grudi iščupati ljubav prema nesretnoj mi domovini. U njoj ugledah svjetlo dana.

MIHAEL: Tu me majka učila moliti se Bogu. Ona mi je dala život, a ja ga veselo njoj vraćam. Vaša je moć, i vi me možete uništiti. Ali mi ne možete iščupati ljubavi iz srca.

KREŠO: Ja ljubim Hrvatsku i vjeru mojih otaca, a ta je ljubav jača od mača!

(glazba, «Lijepa naša domovino»:)

INES: Svaki Hrvat za tim teži,
Da mu domak bude svoj,
Dušman na njeg' zato reži
Namiče njem' vječni boj

LAURA: Al' dok u nas kap je krvi
Branit ćemo narod taj,
Onu grudu, gdje nam prvi
Svanuo je sunca sjaj

KRISTINA, prof.: Zato u smrt Hrvat hrli
Ko drugi na sjajan pir,
Ne mareć' da l' kom' ugađa
Il ispunja čiji hir

ACA: Ali, Ljeposava se nije mirila s time. Bacila se ona ispred stražara da zaštiti Stanka, kao divlja neka furija, odlučna u svom naumu da se žrtvuje za ljubav svog života...

KRISTINA, prof.: Umirem rado za onoga koji je htio za mene umrijeti.

ACA: Bila je... neukrotiva!


PRIZOR 2.:


(glazba «Neukrotiva») (aut. Dean Premrl – glazba i aranžman)

(plesna točka)


PRIZOR 3.:

ENIA: (vježba flautu)

ENA M.: Dobro, je l' ja opet sama moram stol postavljat'? Vi fine frajle imate uvijek pametnijeg posla, je l' da?

KAROLINA: Posla, posla, mi uvijek imamo posla...

KATARINA P.: A ti si nešto jako vesela danas?

ENA M.: Da joj nije Janko pokazao kako se love zmije, a?

MATEJA: Janko, Janko, a nije se zvao Janko, onaj koji se meni sviđa zove se Zoki!

TAJANA.: Dobro, šta ste zapele za tog Stanka i Ljeposavu, kao da to ima veze s bilo čim.

KATARINA M.: Čudno je to... koliko mogu nježne biti niti kojima se ljudi privlače. A nekad su toliko jake.

INES (svi ostali STOP): Ne možemo se više sresti. Privukli bi sve što je oko nas i uvukli u dugu.

LAURA: A duge, to zna svako dijete, zapravo ne postoje.

(odmrzavanje)

KATARINA M. (pjevuši): A njega nema...

KATARINA P. (Tajani).: Ti ne vjeruješ u vječnu ljubav?

KAROLINA: Ma, kad moje srce voli, voli bez problema! Jer ja sam jaka žena, imam tu moć...

TAJANA: Kakva vječna ljubav? To su priče za malu djecu.

ENA M.: Ja bi htjela jednoga dana imati djecu. A jesu Franko i Radoslava imali djece?

TAJANA: Stanko i Ljeposava nisu imali djece.

MATEJA: Što sam ja ono još trebala napraviti?

ENA M.: Zašto nisu imali djece? Sigurno se netko razbolio, ili tako nešto.

KATARINA M.: Svi koji misle da vječna ljubav ne postoji su mala djeca.

ENA M.: Ajde pusti sestričnu na miru, bolje da mi pomogneš malo.

TAJANA: Jeste sestre, al', bogami, k'o da niste.

KAROLINA: Da, mi smo tri sestre, al' barem nismo medicinske.

TAJANA: A niste bo'me ni časne.

ENIA: Je l' se vi to još uvijek svađate?

KATARINA P.: Ne svađamo se, a ti si rekla da moraš vježbati.

MATEJA: Znam, što sam morala napraviti. Moram nazvati Karla. Njemu se sigurno ide u šetnju. Pa da, idem u šetnju s Karlom!

ENA M.: E, a stvarno, šta je bilo s tim Brankom i onom Ljetnoslavom?

KATARINA P.: Nije Branko, nego... ma, bilo je skoro ništa. I sve. Ako su postojali, onda je stvarno prava ljubav vječna. A joj, opet mi se nije skinula ova fleka... Mislim da ju je otac bio bacio u tamnicu. I htio ju je ubiti umjesto Stanka.

TAJANA: Da, ali ju je isprosio od age jedan kaurin, inače bivši pop. Zapela mu je za oko...

ENIA: Sigurno neki odvratan tip.

KATARINA P.: Aha, strašno nešto... priča se još danas da je jednom upregao osam golih ropkinja u kola i tako se dovez'o u grad.

MATEJA: Pflj!

INES (ostali STOP): Život je smrt za njih.

LAURA: Umrijet će u hladnoći vlastitog srca.

(odmrzavanje)

ENA: Grozno... onda ju je sigurno onaj njezin...

KATARINA P.: Da, Stanko ju je htio spasiti. I jest. Ne samo nju, spasio je navodno cijeli grad jer je sam provalio u tvrđavu i podmetnuo požar da naša vojska sa Zrinskim može ući.

TAJANA: Ali, nije mogao spasiti sebe. Umro je Ljeposavi na rukama.

KATARINA M: Možda se baš tako spasio.

LAURA (ostali STOP): Za razliku od svih drugih ljubavnika na svijetu koji nemaju pojma o neprolaznoj istini da danas jesi, a sutra više nisi...

INES: Ona zna da se s njime nikada više neće rastati.

(odmrzavanje)

(glazba, «A njega nema») (aut. Dean Premrl i Berislav Cimerman – glazba, Berislav Cimerman – tekst, Vedran Gorjup – aranžman)

KRISTINA, prof. (pjeva):

Sve što imam nisam nikad, nikad skrivala
Al' sam zemlju, alaj, crnu dolje gledala
Nisam, alaj, nisam rekla, niti jednu riječ
Kad je, alaj, ispred mene na put stao on

Sve smo znali, alaj, jesmo, k'o da sanjamo
A ja sam se, alaj, s njime, opet rodila
Kad me prvim dahom svojim napojio on
Tad se, alaj, čuo pravi srca moga pjev

Ref.: A njega nema...

Nisu sati, nisu dani, nisu ni godine
Što od mene, alaj, sada rade robinju
Samo rana moje duše, alaj, nesretne
Jer mi njega život dadne pa ga oduze

Sad sam sama, alaj, sama, brojim bisere
Oko svojeg bijelog vrata suze čuvam sve
Da ih, alaj, pred svog dragog čiste pobacam
Kad nas tama, alaj tama opet sastavi

Ref.: A njega nema...

Stat ću, alaj, ispred njega na put tada ja
Neću reći, neću alaj, niti jednu riječ
Nit' ću više, alaj, crnu zemlju gledati
Opet ću se i ja s njime, alaj, roditi


PRIZOR 4.:

KARLO: Joj, šta miris zna vratit' čoeka u prošlost. Evo, sjećam se, sjećam se, ko da je danas bilo, kad je omama na dvoru u krušnoj peći ispekla pet okrugli kruova. K'o da sad mirišim tog kruva, onako pun i topal, obavija se oko tebe ko duša neka dobra. I još je omama u tijesto naribala i kuvanog krumpira da kru' bude duuugo mekan. A kad ga izvadi, a on se puši, dižu se s njega stupci dima, bijeli, prozirni, ko vile neke, ko čarobni tornjevi, izvijaju se i nestaju u zraku. Posle je još napravila i gužvaru sa sirom, a joj, što je pak to bilo dobro, gore 'rskavo tijesto, a unutra sir gust, bijel, i miriši čitav dvor po njoj. Uh, sad sam opet već gladan, k'o da se nisam danas dobro naužino, a jesam... Jeli smo finu masnu čorbu s rezancima i pečene džigerice s temfanim krumpirima.

MATEJA: Masna čorba? Pflj... To sigurno ima više kalorija od... od... kalorifera... I šta ti je to, molim te, temfani krumpir? To t' meni zvuči k'o da je to neki, šta ja znam, malo, da prostiš, malo retardirani krumpir. I pečena džigerica? Jesu to jetrica?

KARLO: Je, je, je, jesu, je, je, je, jetrica, jesu jetrica, je... A temfani krompir, to t' je zaprav' jedan jako pametni krompir, to vi fine frajle zovete piiire krumpir.

MATEJA: E, pire može, kesten, recimo, sam' je meni puno bolji pomfri. Pflj... Ne bi ti ja jela nečije iznutrice da sam ne znam kak' gladna.

KARLO: A jela b' ti džiger'cu pečenu da si gladna i da ti ju moja omama napravi, ne da b' jela, ti b' sjela i jela, pa da, ko da nikad nis', s rukama, obema... i ne samo džiger'cu, jela bi t' i ladetn'u i čvarke i ćurka-ćorbu sa žganjcima.

MATEJA: Ledet'na? To nešto hladno? Ja baš volim sladoled, i to stracciatellu najviše. Ćvarci to znam, to je ono, kak' se kaže, prepečeno salo, i to svinjsko, joj, fuj, pa kak' to neko može jest uopće?

KARLO: Kak' to neko može jest? A joj, pa kak ne može... džiger'ca, čvarci, pa ćurke, to s' ti krvav'ce, znaš...

MATEJA: Krvavice, helou, Karlo, si ti možda vampir iz sumrak sage?

KARLO: Nije vampir, nego švargl, to t' je tlačen'ca, pa mašćen'ca, šiškrle, to ovi tvoji Talijani s onom katastrofelnom od sladoleda zovu njoki.

MATEJA: A meni se u školi sviđ'o jedan Zoki...

KARLO: Kol'ki fanjki, kad ih omama napravi, sad bi ih rukama trgo da dođem do pekmeza, to s' ti krafne, pa macafizli...

MATEJA: Marš!

KARLO: Ne, ček', nisam ja tak'i, nisu picajzli, nego macafizli, to s' ti mali kolačići, skroz mali, al' zat' ih ja ondak maznem jedno trideset, četrdeset, pa onda idem pojest nešto, a ti si možda onako brezobrazno mislila na fuksendle, a?

MATEJA: Fuksa, to znam, moja mama kaže da je susjeda Kata jedna prava fuksa

KARLO: Nisu fuk... ma kome ja pričam, nemaš ti pojma, fuksendl je mljeveni rogač.

MATEJA: A rogač, da, fakat... E, a šta je to rogač?

KARLO: Ti sigurno nemaš pojma ni što je šporet, ni šeflja, ni rajngla, ni renda, ni traktir...

(glazba «Bolje čušpajz, nego pičvajz!»), (aut. Dean Premrl – glazba, Berislav Cimerman – tekst, Dean Premrl – aranžman)

(ulaze ostali, nose transparente: «BOLJE ĆUŠPAJZ NEGO PIČVAJZ!», «TLAČENICA NIJE POVREDA LJUDSKIH PRAVA!», «BUNCEK JE HEROJ, A NE ZLOČINAC!», «BOLJE BOB NEGO PRAZAN DROB!», «NE RASIZMU, DA BIJELIM ŽGANCIMA!», «DO POSLJEDNJE KAPI KRVI ZA KRVAVICE!» i «ZA SPORTAŠE SAMO ADIDAS ŠPEK!» - pored su nacrtane tri crte)

MUŠKI ZBOR: I šporet
i šeflja
i rajngla,
renda i traktir.

I ćurka
i čvarak
i švargl,
slanina i sir.

ENA M.: I orehnjača, friška makovnjača
ma nigdje nema boljijeh kolača.
Gužvare volim, ne sramim se tog,
gladi nama ne daj Bog.

MUŠKI ZBOR: I mendule, i šiškrle, i taškrle,
Buncek i trip'ce.
Mašćenica, macafizli, i lizli
bubrezii bijeli i kobas'ce.

KATARINA P.: Savijača je štrudl, ćurke krvavice,
ujutro maznem dve - tri rakijice.
A djeci našoj mest' čokolina
na dudu sataraš.

SVI: Amerikanci kažu da smo svi jednaki,
k'o da oni znadu kak se peču čvarki.
Žuti il bijeli žganci, nam' svejedno
baš svaki put se jako prejedemo.

Angemaht diže mrtve od pijače,
zato rakiju piju naši ćaće.
Da' će nam sutra omama naša
s krumpirom gulaša.


(glazba stop, izlaze sa scene, viču parole)


PRIZOR 5.:

ACA: Virovitica... koliko povijesti na tako malo prostora... Kao u dobrom gulašu okusa... No, nije sve bilo ili jest veselo u tom gradu. Recimo, još uspomene na, povijesno gledano, katastrofalni potres iz 1757. godine nisu posve izblijedile u kolektivnom pamćenju Virovitičana, a grad je i u 19. stoljeću zadesila nova strašna nevolja. Dana 21. travnja 1871. godine bio je vedar dan, ali veoma vjetrovit, puhao je snažan sjeverozapadni vjetar, na mahove i olujan. Većina žitelja grada bila je na polju, pa su se djeca, kao i obično, igrala u jednom sjeniku u Ljubljani, ali ne onoj slovenskoj, nego današnjoj ulici Pavla Radića. Važno je, međutim, napomenuti da su kuće virovitičke bile u ono vrijeme načinjene mahom od drveta sa slamnatim krovovima. Dimnjaci su pak bili podignuti samo do tavana. Odjednom:

DJECA: Vatra, vatra, vatra!

(glazba, tema iz «Brat se uzdat' može tek u brata»)

ACA:  Kad užasa!
Zvon se glasa!

(glazba do kraja fraze)

SVI: Gori!

ACA: Gori!

(GLAS U OFF-u): Kad je buknuo požar, potrčala sam brže kući; približavam se, gledam, a naša kuća zdrava i čitava, ali dvije djevojčice stoje na pragu, u rublju, bez haljina, užurbali se ljudi, jure konji, psi, a na licima djevojčica užas, molba, ne znam što sve; srce mi se steglo, kad ugledah ta lica. Zagrlim ih, i sve mislim: što li će još sve morati proživjeti na ovom svijetu!

(glazba, «Brat se uzdat' može tek u brata» - Šenoina prigodnica Virovitičanima, 1871.) (aut. Dean Premrl – glazba, August Šenoa– tekst, Dean Premrl – aranžman)

LAURA: Minu zima, zimska bura ginu,
Mladoj zemlji puče kruta kora,
Prema suncu mlada strn se vinu;

ENA M.: Proljeće je! Ljudi, sad je hora,
Da se radi,
Kuća redi –
Revnom mukom,
Snažnom rukom,
Hljeb zavrijedi.

ENA M., KATARINA M., KATARINA P.: I već vidiš čeljad mladu
Vedre volje hrlit radu!

(zvono)

ZBOR: Kad užasa!
Zvon se glasa!
Odziv straha
Svijeta plaha
Svud se ori:
Gori!

ACA: Gori!

ZBOR: A vrh bijela kitna grada,
Ko aždaja plamnih krila,
Iznenada
Vatra plamen razvalila,
Gmiže krišom dalje, dalje,
Suklja u vis do nebesa,
Iz svog ždrijela tisuć krijesa
Smrtonosnih na grad šalje:
Sve obara, davi, guši,
Sve satire, gazi, ruši,
Rugajuć se ljudskoj sili,
Jošte jednom se raskrili;
Za čas – grad je bijedan
Plamen jedan.

ACA (recitativno): A u drugi kada časak
Mine bijesne vatre prasak,
Kad se crni dim rasprhne,
Mjest golubjeg gnijezda bijela,
Pokrajina, vidiš, cijela
Razvaline kaže crne,
A naokô jato ljudi
Plačuć bludi:
Dijete bez ruha,
Majka bez kruha,
Ratar bez pluga,
Žena bez druga,
Pop bez oltara,
Pastir bez stada
Ruke rastvara,
Na zemlju pada,
Plačuć vapi: «Tko će doći,
Da nam bude na pomoći?»
Vatra ljuta
Sve proguta.

LAURA: Tko su ljudi, što pomoć traže?
Gdje su ljudi, da im bijedu blaže?

ENA M.: Treba l' pitat? Naša krv postrada,
Našoj bijedi mi smo samo nada.
Našem rodu upisaše bozi:

KATARINA M.: Sam si svojoj nevolji pomozi!

ZBOR: Zato i vas, jer ste krv hrvatska,
Bratski glas iz nevolje doziva.
Srca svoja razgalite bratska,
Nek poteče iz njih ljubav živa,
Djel'te dara, nevolja ih treba
Sa milošću takmite se neba,
Svoje tužne poštapite ljude,
Da im bijeda opet srećom bude!

ENA M., KATARINA M., KATARINA P.: Tad će bijedi nov blagoslov nicat,
Tad će bijednik blagoslovljen klicat:

ZBOR: Istina je stara riječ Hrvata: brat se uzdat može tek u brata!


PRIZOR 6.:

NA PROJEKCIJI:

Novci tu ne igraju. Igra srce i majica. Tko nosi majicu nacionalnog tima sa srcem i tko se bori sa srcem, sigurno će nešto postići.

Davor Šuker


GJALSKI: Nećeš vjerovati što mi se danas dogodilo.

VILMA: Znaš da ja tebi uvijek vjerujem.

GJALSKI: Ne znam stvarno kako ti to uspijeva, jer ponekad ni sam sebi ne vjerujem.

VILMA: To je zato kaj ti previše razmišljaš. Vidiš, ja sam baš sretna kad uspijem ne razmišljati. Voljela bi samo da je to češće...

GJALSKI: Blago tebi... Ja si ne mogu priuštiti da ne razmišljam.

VILMA: To si ti sam' misliš...

ACA: Die Geisterstunde! Vještičji sat! Doba u kojem vještice i kojekakva druga nadnaravna bića izlaze iz tame i pronose zlu kob! Tako je, naime, sam opisao vrijeme svojeg rođenja Ljubomil Tito Josip Franjo Babić. Niste čuli za njega? Dobro, da vam je netko spomenuo Ljubomila, toga bi se vjerojatno sjetili, ali da niste čuli za Josipa... Tita... Ili, možda, Franju? Čudno... Da, tako je to, ponekad se književnik mora sakriti iza pseudonima da bi postao poznat. Naime, radi se o Ksaveru Šandoru Gjalskom, hrvatskom književniku koji se rodio u petak, 26. listopada 1854. nešto prije ponoći.

GJALSKI: Moj prvi glas novorođenčeta, bio je popraćen udaranjem stare dvjestogodišnje ure, pa je primalja uskliknula (ACA: Die Geisterstunde!) I tako, rođen u petak, u takvu uru, budu mi od prvoga časa u životu pratilicama starodavne predrasude i bojazni; a malo zatim zahvati me bolest tako jako da su me i prizvani liječnik, i ljekarnik, i žena mu primalja odsudili te mi je bilo živjeti samo još nekoliko sati; žene oko zipke nisu više dvoumile da tako mora biti kad sam se u petak rodio.

ACA: No, poživio je nama Gjalski još dugo, dugo, sve do 1935. godine, a osamdesetih godina tog mističnog devetnaestog vijeka živio je on upravo u – Virovitici, i to kao, nećete vjerovati, podžupanijski perovođa.

VILMA: To vam ga dođe nešto kao predstojnik ureda podžupana, kako bi to rekli na moderno hrvatskom. Znači, službenik...

ACA: Gjalski sam kaže kako je upravo taj grad vrlo važan u njegovom životu, jer se u Virovitici vjenčao s Vilmom Gönnerovom, učiteljicom, a inače rođenom Zagrepčankom. Piše Gjalski i kako mu ta služba nije bila odviše draga i lagana, jer se umnogome morao baviti i tuđim poslovima, a ponekad bi morao rješavati i neka vrlo škakljiva pitanja...

VILMA: A kaj ti se to tak' strašno bilo dogodilo?

GJALSKI: Nisam rekao da je bilo strašno, nego da nećeš vjerovati, iako kad malo bolje razmislim, više je stvar u tome što mi se strašno nije dogodilo, a moglo je, ili će se možda ipak dogoditi.

VILMA: Ti si meni skroz jako zabrinut, pa daj, pričaj, kaj je bilo?

GJALSKI: Zamisli, oružnici su danas čak iz Voćina dotjerali do nas tri elegantna Engleza. Original engleski džentlmeni!

VILMA: Bože, kakva tri Engleza, pa kaj oni tu delaju?

GJALSKI: Općinski načelnik u Voćinu dao ih je uhititi jer su mu se učinili sumnjivi.

VILMA: Sumnjivi? Ma da, a zašto, molim lijepo, su se oni njemu učinili sumnjivi!?

GJALSKI: Risali su onu staru ruševinu na brijegu nad Voćinom. Osim toga, znaš da sada svako malo izbijaju nemiri zbog onih mađarskih natpisa na grbu. A nije im išlo u prilog ni to što se pred neki dan dogodila ogromna krađa u Engleskoj banci u Londonu.

VILMA: A kaj si ti napravio?

GJALSKI: A što sam mogao? Oni su isprva vikali i, pretpostavljam, žestoko psovali, ali jedan od njih govorio je francuski pa smo se ipak nekako sporazumjeli. Zamisli, ispričao mi je da su oni odlučili putovati Evropom, ali ne uobičajenim stranama velikih gomila.

ACA: Na taj čudnovat put, nagovorio ih je njihov stari prijatelj u Londonu, stanoviti Kvarić, inače, čuveni antikvar... Antikvar Kvarić stari (pjevuši...)

GJALSKI: Uglavnom, dvojica od tih Engleza su nekakvi odvjetnici, a treći je šef velike prekomorske indijske tvrtke. Ja sam im povjerovao i smjesta sam ih pustio.

VILMA: Moj je suprug, znate, inače vrlo, kak' da to velim, dobrodušan, razumijete me, je l da?, pa kao takav priušti sebi probleme kakve netko drugi ne bi očekivao. Podžupan nikak' nije shvaćal njegov postupak...

PODŽUPAN: (ima 'blue tooth' u uhu, moderno odjeven, tablet...): Da, da, može, imat ćemo vrkšop o netvorkingu, je, civilne inicijative, građansko društvo i udruge, to je dobro, to je dobro, za to se da izvući lova iz ovih e-u fondova, e a kad smo već kod toga, 'oće više doć' taj moj Audi? Ma de, i's'a ti, k'o da ga slonica nosi. Taljigam se u kočiji tu po ovoj vuko... E, samo malo, imam tu neku situaciju... Slušaj, Babiću, kad počne frka zbog ovih ilegalnih emigranata ili koji su to već mutlježi što si ih pustio iz apsa, računaj na to da ću ti ga ja još zafitiljiti osobno, jes' ti normalan?, murja ti ih dovede lijepo spakirane k'o tri kulena, a ti ih pustiš!?

GJALSKI: Ali, gospodine, podžupane, ja odista nisam našao ni najmanji razlog da ih zadržim.

PODŽUPAN: Ti 'odista' nisi našao razlog... Ti si 'odista' kreten, i to nepismen, pa je l' ne čitaš ti da su demonstracije po cijeloj državi? Kako znaš da oni nisu niki od onijeh šta podrivaju ustavni poredak? Ili da nisu to gangsteri šta su opljačkali Englesku banku, tamo gore u onoj, kako se zove, Škotskoj?

GJALSKI: Oprostite, ali Engleska banka je u Londonu, dakle, u Engleskoj, a kao što sam rekao, nisam...

PODŽUPAN: Škotska, Engleska, neš' ti razlike, a ti nisi pronašao ni najmanji razlog... Samo da znaš, ja s tim nemam ništa, kad ovo dođe do ZASKOKA, ja perem ruke od toga i od tebe k'o onaj, kako se zove, i's's'a ti...

GJALSKI: Poncije.

PODŽUPAN: E, taj, a ja 'oću da budem 'Audije', taj Audi je moj, alo, kume, jesi tu još, znači, 'oću da taj auto više dođe, a ne da ga nema k'o turpije u zatvoru, ma ne zanima me, ja 'oću, oću, oću, oću...

(glazba, «Tri Engleza») (aut. Dean Premrl – glazba, Berislav Cimerman - tekst, Dean Premrl – aranžman)

ACA: Došla su nam tri Engleza
čudni neki to su svati
slikaju se uokolo
neće ić' 'di 'oće svaki.

Za masovni turizam nitko
od njih previše ne mari
pa ih u divotu našega kraja
lako uvjeri antikvar Kvarić stari.

Ref.: KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: Tri Engleza, tri Engleza

ZBOR: žandare sad fata jeza

KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: 'apsi odma, nisu čisti

ZBOR: teroristi, ne turisti.

ACA: Žandare naše sada fata jeza
da nisu oni opljačkali banku
naoružani do zuba kreza
nadomak londonskome parku?

- Nis' turisti! - sine načelniku,
možeš mislit', odmor u Voćinu,
čudni svati, u to nema sumnje,
spremaju oni neku psinu.

Ref.: KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: Tri Engleza, tri Engleza

ZBOR: žandare sad fata jeza

KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: 'apsi odma, nisu čisti

ZBOR: teroristi, ne turisti.

ACA: Znamo mi znanje u bajbok sada s njima
da popravimo sigurnosti stanje
poduzet ćemo smjesta, u to ne sumnjaj,
sveobuhvatne istražne radnje.

Al' Englezi ne pričaju po naški
srećom tu je časni bilježnik Gjalski
francuski on s jednim pošpreha

Spasi nas od još većeg grijeha.

Ref.: KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: Tri Engleza, tri Engleza

ZBOR: Žandare sad fata jeza

KATARINA M., KAROLINA, ENA M.: 'apsi odma, nisu čisti

ZBOR: teroristi, ne turisti.

ACA: Podžupana tada smlavi strava
Kad je čuo on za te zgode
Nije Gjalski imao prava
Da ih pusti do slobode

Al' ne prođe ni stotinu dana
Eto pisma od engleske krune
Gdje se hvali našega Gjalskog
I virovitičkog podžupana

Ref. 2: KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: Tri Engleza, tri Engleza

ZBOR: s kraljicom se ne zeza

KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: Gratulira ona Gjalskom

ZBOR: bilježniku književniku

KATARINA M., KAROLINA, ENA M., KRISTINA, prof.: Tri Engleza, tri Engleza

ZBOR: s kraljicom se ne zeza

KATARINA M., KAROLINA, ENA M.: Gratulira ona Gjalskom

ZBOR: Iz lektire književniku!

VILMA: Za manje od tri mjeseca, podžupan je pozvao Gjalskog u svoju pisarnu, te je trijumfalno pred njime vijao na finom papiru pisani spis od zemaljske vlade.
(uz svečanu melodiju truba, GJALSKI svira) Od ministarstva vanjskih poslova prispjelo je priopćenje da ministar predsjednik vlade u Londonu Gladstone u ime njezina veličanstva britanske kraljice Viktorije čestita podžupanijskom perovođi što je prema njezinim podanicima postupio tako pravedno i zakonito. Zemaljska vlada naložila je da se to saopći i ostalom svekolikom pučanstvu.

PODŽUPAN: E, baš mi je drago da je sve tako ispalo! Ti si sila od čo'eka, Babiću! Al' ja sam ti to govorio još od početka, pa da. Evo, Babiću, svaka čast, dobili smo pohvalu i zahvalu! Znao sam ja odma' da s' ti to dobro uradio!



PRIZOR 7.:


NA PROJEKCIJI:

(sukcesivno, pretapanje)

Nitko ne računa da je osnovana firma za uništavanje talenta, kulture i duha, ona kod nas radi, ona je svemoćna...

Tin Ujević


Ako dovoljno dugo sjediš na gajbi piva, pozadina poprima konfiguraciju rešetke u koju se spremaju boce.

Anonimni pjesnik


KATARINA P. (ulazi): Ajme meni, kakav nered, šta je ovo, pa k'o će to pospremit', a onih finih frajli sad, normalno, nema, pa da, imaju one važnijeg posla uvijek kad ima posla, ova svira, a neš' ti muzike, cvili k'o mačka u drugom mjesecu, ona druga se non-stop licka, samo joj je jedna stvar na pameti, al' da, stvar je jedna, ali frajera je više, Bože mi oprosti, a treća samo bulji u taj mob'tel, k'o da će joj iz njega pečeno pile izletit', a majko moja, vid' ti ovo, pa k'o da su svatovi bili, a ne da su samo ručale, (ACA: Hm... svatovi?) a ti, Kate, samo čisti za njima. Aaaa nisam se ja rodila da bi njima bila sluškinja... Evo, vidi ovo, a ona čakljava ostavlja tu te papire i knjige, k'o da je ovo knjižnica, bogati, sramota... Šta je sad ovo, šta to ona piše: Kažu da je tamo na rubu tamne guste šume grob djevojke koja je voljela nesretno, Bože dragi, pa ona je skroz pošandrcala, je l' to ona piše pjesme!? Ajme, šta će bit s tim djetetom, Bož' me sačuvaj. Šta je sljedeće, još će počet i glumit', da prostiš. Pa da, evo, vidi piše tu baš pjesma, kaže : Njezina je pjesma tiha, tiha, kao himna rastavljenih sudbina... Ah, rastavljene sudbine, šta ona zna o tome... Ja živim rastavljena od svoje sudbine, evo, već, koja je sad to godina?

(glazba, «Ulica lica») (aut. Dean Premrl – glazba, Berislav Cimerman - tekst, Dean Premrl – aranžman)

LUKA E.: Hodam sam posred ulice lica. Čovjeku dođe da se zapita zašto ljudi gledaju ravno dok koračaju jedni između drugih. Kao da je to sigurno. Sigurno je samo to da je sama gorjela žarulja jedna, neprimijećena, gore kod Dvorca, dok je nisu zamijenili drugom; novom, štedljivijom, ali mutnijom. Rado bih te vidio još jednom, ali, čemu? Naše vrhunce proždrla je odavna drevno-suvremena budućnost. Surova poput hladnog pljuska. Prevrnula se moja orahova ljuska, pa s tobom mogu razgovarati isključivo na daljinu... ako nemaš pojma da mislim na tebe... ili kada meni nije palo na pamet da si me se sigurno bila sjetila jer je jedan muškarac u daljini zamakao za ugao - izdala ga je ruka u džepu to ipak nisam bio ja. Uostalom, sve i da me upoznaš danas mislila bi da nešto nije u redu. Previše snova, a tako malo vremena. Kad te dotaknem, znat ćeš da me više nema.

(glazba, «Tamo, tamo daleko...»), (aut. Dean Premrl – glazba, Berislav Cimerman - tekst, Dean Premrl – aranžman)

KATARINA P.: Kažu da je tamo na rubu tamne guste šume
Grob djevojke koja je voljela nesretno
Njezina je pjesma tiha, tiha
Kao himna rastavljenih sudbina.

KREŠO: Kažu, jednom godišnje netko u proljeće
Posadi ružu na tom grobu

I kažu da ta ruža cvate cijelo ljeto
Al' usahne ona kad pojavi se prvi mraz.

Ref. KREŠO, KATARINA P.: Kažu da je tamo na rubu tamne guste šume
Grob djevojke koja je voljela nesretno
Njezina je pjesma tiha, tiha
Kao himna rastavljenih sudbina.

KATARINA P.: Kažu, nitko ne zna kako se zvala
Ali baš svi znaju da bila je jako lijepa
Kao da ljudi ružni nemaju pravo
umrijeti zbog tužne ljubavi.

KREŠO: Kažu, nije dobro biti dugo pored groba
To naročito vrijedi za zaljubljene ljude
Jer ondje se, kažu, motaju demoni
Što hrane se lomom nevinog srca.

Ref. KREŠO, KATARINA P.: Kažu da je tamo na rubu guste šume
Grob djevojke koja je voljela nesretno
Njezina je pjesma tiha, tiha
Kao himna rastavljenih sudbina.

KATARINA P.: Kažu da su dvoje skupljajući drva
Izgubili dijete pored tog groba
A neki samo šute čvrsto držeć rakiju svoju
Strahote o kojima šute sve su što znaju.

KREŠO: Ne vjerujem nikom ni jednu jedinu riječ
I pored groba sam odlučila noć provesti
Makar to bila posljednja noć
Prvog dana vječnosti.

Ref. KREŠO, KATARINA P.: Kažu da je tamo na rubu guste šume
Grob djevojke koja je voljela nesretno
Njezina je pjesma tiha, tiha
Kao himna rastavljenih sudbina.

Kažu da je tamo na rubu guste šume
Grob djevojke koja je voljela nesretno
Njezina je pjesma tiha, tiha
Kao himna rastavljenih sudbina.

Kao himna rastavljenih sudbina


PRIZOR 8.:

KAROLINA: Šta je, tetka? Kakav te to sevdah nap'o? Je l' opet razmišljaš o onom svom... (pjevuši) Joj, kad procvatu u proljeće jabuke...

KATARINA  P.: Ti se radije uhvati kuhače il' knjige, šta s' išla na taj vakultet kad neš' učit.

KAROLINA: E, da se danas s učenjem nešto može, onda bi lopovi bili prvi na predavanju. A kod nas na faksu, samo neki pošten svijet...

KATARINA P.: Nemoj s' ti pravit pametna, znaš.

KAROLINA: Ne pravim se ja pametna, kad ja ni ne moram bit' pametna. K'o da ne znaš, mrdneš guzom malo desno (efekt: boing), pa malo lijevo (efekt:  boing), i gotovo.

KATARINA P.: Baš i ne znam... Šta je to gotovo?

KAROLINA: Pa normalno da ne znaš, ti da mrdneš guzom lijevo, gotovo je s cijelom Amerikom, desno, odu Rusija i Ukrajina zajedno. Ma gotovo je sa svime otprije, kažeš samo ja sam jaka žena i to je to.

KATARINA P.: Ja sam jaka žena? Ne'š ti promjene...

KAROLINA: To, lutko! Sad ga imaš! I volim bez problema! Paz' sad! Ajmo, muzika! Spajaj stolove! I volim bez problema...

(glazba, «Ja sam jaka žena») (aut. Dean Premrl – glazba, Aleksandra Demše i Berislav Cimerman - tekst, Dean Premrl – aranžman)

KAROLINA: On me voli
A ja na tebe mislim
I napit ću se noćas
Rješenje da smislim

S prvim tko naiđe
Potrošit ću noć
Jer jaka sam žena
Imam tu moć
Jer jaka sam žena
Imam tu moć

Ref. 2X: Ja sam jaka žena
nigdje jače nema
kada moje srce voli
voli bez problema

Poruke ti šaljem
Odgovora nema
Da 'l da živim ili umrem
Đavolja dilema

I vratit ću se njemu
Ne javljaj se nikad
Preživjet ću ja
Ako sretnemo se ikad 
Preživjet ću ja

Ako sretnemo se ikad 

Ref.: Ja sam jaka žena
nigdje jače nema
kada moje srce voli
voli bez problema

Ja sam jaka žena
nigdje jače nema
kada moje srce voli
voli bez problema
Kada moje srce voli
voli bez problema


PRIZOR 9.:

TAJANA: Kakva je to larma, mislit' će susjedi da je dernek neki kod nas.

KATARINA M.: Da, uvijek je najvažnije što će susjedi mislit'. A tebe ne smeta ovo seljačko revanje?

TAJANA: Ajde, ajde, ne drami, nije ni ona šta na onoj fruli davi mačiće ništa bolja.

KAROLINA: A šta se tebi sluša, samo onog Majakovskog, ili šta?

KATARINA M.: Čajkovski, Majakovski je bio...

KAROLINA: A Čajkovski, Malakovski, šta ima veze, sve je to k'o ruska nogometna reprezentacija. Bolje, sestro, da prepoznaješ ti ove naše nogometaše, nikad ne znaš kojem moš' zapet za oko.

KATARINA M.: Hvala, prepuštam te balvane tebi.

KAROLINA: A šta, izgleda da nije onaj tvoj balavan malo smekš'o, a?

TAJANA: A ja sinoć sanjala da smo te konačno udali za nekog bogatog. (ENIJI:) Ne diraj tu frulu sad, vidiš da razgovaramo! I ja sam odma' bila mirnija, išla sam onda u Zagreb, pa u Beč, obišla sam i Pariz i sve crkve i sva sveta mjesta.

KATARINA M.: Bože, samo da mi je skinuti s grudi teški kamen, da mi je zaboraviti prošlost... A ovo ovdje...

MATEJA: Vidite šta sam dobila od Karla! (nosi pola table špeka u ruci). Kaže da je to brendirana, Adidas slanina, ima tri crte. Pariz? 'ko je rekao Pariz? Super! Ja bi u baš u Parizu letila u balonu!

KAROLINA.: Šta ima u tom Parizu? Ja sam čula da se tamo jedu žabe.

KATARINA M.: Aha, i krokodili se jedu tamo.

MATEJA: Ma nemoj mi reć'!

KATARINA M.: Nedavno sam čitala dnevnik jednog ministra, pisan u zatvoru. Bio je osuđen zbog neke financijske afere. S kakvim zanosom on spominje ptice koje je gledao kroz zatvorski prozor i koje nije primjećivao ranije, dok je bio ministar. Sada kad je na slobodi on, kao i prije, ne opaža ptice. Tako ni vi ne bi opažale  veliki grad, sve kad bi i živjele u njemu. Sreće kod nas nema i ne biva je, mi je samo želimo. A ovako vam izgleda život u jednom velegradu:

(glazba: «La ljiga») (aut. Dean Premrl – glazba, Berislav Cimerman i Tin Ujević - tekst, Dean Premrl – aranžman )

ACA: Poštovane dame i gospodo, cijenjena publiko, ali i štovani publikume,
brojni uglednici i lokalni moćnici, kulturni radnici i neradnici, javni službenici i
državni uhljebljenici, crkveni velikodostojnici i radnici, kapitalisti i idealisti, pjesnici i ulizice, čujte i počujte!:

LUKA: Što nam je govorio još Ujević Tin:
osnovana je firma za uništavanje
talenta, kulture i duha, ona kod nas radi, ona je svemoćna...
Augustine, ti si gusta istina!,
rekao je Tinu pjesnik Sever,
a naša omladina još uvijek
masovno bježi na hladni sjever!

Ref. 1. KATARINA M.: Kreda, klupa, tramvaj, stres
otkud u svima takav bijes?
Cajka, štikla, lipstick, kiss,
izbacim nogu – zemljotres!

MIHAEL: Umjetnost se približava
granicama paradoksalnog
spriritualnog komuniciranja
a naša je stvarnost puna revanja
Otvarajte umjetničke radionice,
a ne sportske kladionice,
izbacite tako nasilje iz škola,
razočarat ćemo se, inače, do bola.

Ref. 2. KATARINA M.: Tanga, minić, svila, top,
plešem znojna cijelu noć!
Šora, šteka, gužva, tres,
zbog mene prave urnebes!

KREŠO: A naša inteligencija ne radi ništa,
uče slabo, ništa ne čitaju, ne rade,
o znanosti samo govore,
u umjetnost se ne razumiju.
Svi njihovi lijepi razgovori služe samo
tome da zamažu oči sebi i drugima.
Ne primećuju da žive na kredit,
na račun onih od kojih misle da su bolji!

Ref. 1.: KATARINA M.: Kreda, klupa, tramvaj, stres
otkud u svima takav bijes?
Cajka, štikla, lipstick, kiss,
izbacim nogu – zemljotres!

KREŠO: Osnovana je firma za uništavanje
talenta, kulture i duha!

MIHAEL: a naša omladina još uvijek
masovno bježi na hladni sjever!

LUKA: Kultura nije nepotreban trošak
sve kasnije vrati povijesni kotač!

MIHAEL: Zato više nitko neće znat'
zašto odjednom je prestao rat!

Ref.1. i 2.: KATARINA M.: Kreda, klupa, tramvaj, stres
otkud u svima takav bijes?
Cajka, štikla, lipstick, kiss,
izbacim nogu – zemljotres!
Tanga, minić, svila, top,
plešem znojna cijelu noć!
Šora, šteka, gužva, tres,
zbog mene prave urnebes

(opaska autora teksta - na traženje producenta Damira Mihaljevića u skladbi «La ljiga» iz izvedbe su izbačeni sljedeći originalni refreni:

Ref. 1.: KATARINA M.: Cuga, pljuga, joint, eks
Dimim, gutam da ubijem bijes
Trava, jegger, votka, gin
nareži svježi kokain!

Ref. 2.: KATARINA M.: Tanga, minić, svila, top,
plešem znojna cijelu noć!
Nemam neki bolji plan
jebeno se udam - dam!)


PRIZOR 10.:

KATARINA P.: A čitala sam ja sinoć jednu knjigu. Jesam, života mi, ali ništa nisam razumjela. Čitala sam i zaspala onda.

ENA M.: Ma, u tim knjigama samo neke nepotrebne stvari. Na svoju muku dodaješ još tuđu. Ne može biti neki tako tužan grad u kome se ne bi pametan čovjek mogao snaći. Ja mislim da će za dvjesto-tristo godina život biti tako krasan da se to ne može ni zamisliti.

KATARINA P.: Možda će samo tako činiti, to da je život lijep? Za nas tri sestre život još nije bio lijep, više nas je gušio gušio k'o korov. A to ne valja. Valja raditi. Kad ne radimo, onda gledamo mračno na život.

ENA M.: E, ne mogu raditi, neću više raditi. Dosta je, dosta! Služim ovdje i u gradskoj upravi i mrzim, prezirem sve, što god mi daju da radim... Imam 24, a  već mi se mozak osušio, i ništa, ništa, nikakva zadovoljstva, a vrijeme ide, i sve mi se čini da sam dalje od pravog, lijepog života. Ne razumijem, kako sam ostala živa, kako se nisam ubila dosad...

KAROLINA (pjevuši): Da živim ili umrem, đavolja dilema!

MATEJA: Evo, našla sam ja nešto o gradovima, piše tu: u velikim gradovima ljudi samo jedu, piju, spavaju, pa onda umru, i rađaju se drugi koji opet jedu, piju, spavaju, a da ne otupe od dosade zabavlajju se sa spletkama, rakijom, kartama, svađama i ogovaranjima. Žene varaju muževe, a muževi lažu, prave se da ništa ne vide i ne čuju. Postaju isti onakvi jadni mrtvaci kakvi su im očevi i majke. Super, to je k'o neki hororac onda sa zombijima! I to erotski, ako je istina to za žene!

ENIA: Dobro, je l' ti planiraš nekad prestati pričati gluposti?

KATARINA P.: Ajde pusti sestričnu nam miru! Šuti ti tamo i vježbaj, ne šaljemo te u glazbenu školu da budeš pametna!

ENA M.: Nemoj biti takva prema maloj. Sjećam se ja svoje dječje sobe u kojoj sam spavala. Gledala sam iz nje vrt. I bila sam sretna svakog jutra. Vrt je bio isti kao sad. Ništa se nije promijenilo. Ja sam se promijenila.

TAJANA: Sad ću ja vama nešt' reć... Cijela je ova zemlja naš vrt. Zemlja je velika i prekrasna, ima u njoj mnogo divnih mjesata. Znate, vaš djed, pradjed i svi vaši preci bili su gospodari; sa svake višnje u vrtu, sa svakog lista, sa svakog stabla čuju se glasovi, al' vi ih, vidim ja, ne čujete... A vidi se meni danas da smo zaostali bar dvjesto godina, mi nemamo apsolutno ništa, k'o da nemamo prošlost, samo nešto filozofiramo, žalimo se da nas muči tuga il' pijemo rakiju. Stvar je vrlo jasna: ako hoćemo živjeti u sadašnjosti, prvo trebamo raskrstiti s prošlosti. Alo, ti muzikantica naša, ak' neš' više natezat tu sviralu, de upali neku muziku, od ove tišine k'o da sam u crkvi, bogati.

(glazba, «Ja živim u jednom gradu») ») (aut. Matea Dalpont i Klara Hercigonja – glazba i tekst, Vedran Gorjup – aranžman)


MATEA: Na ulici, na gumici, u školi, u bolnici
U parku u mraku, po kućama i zgradama
U tvornici, obilaznici, šećerani, na grani
Svuda ljudi - Virovitičani

KLARA: I gljive, i šljive, od igle do lokomotive,
I odjeća i obuća i značke i praćke,
I slano i slatko i mirisno i fino, teče vino!

Ref. ZBOR: Ja živim u jednom gradu
Gdje svi svakoga znadu
Na pijacu mnogo ljudi
Svašta dobro tamo se nudi

MATEA: Procesija i kirvaj, ljeto, sunce sjaj,
Pjesma, ples veselje
Razni mirisi i najljepše boje
Od divote i krasote zaigralo srce moje

KLARA: Park, u parku dvorac
U dvorcu tajne
Tajne su velike, čudesne, bajne
I mi smo tu - BUUUUUU!

Ref. ZBOR: Ja živim u jednom gradu
Gdje svi svakoga znadu
Na pijacu mnogo ljudi
Svašta dobro tamo se nudi

Ref. ZBOR: Bazen prepun svakoga ljeta
Crkva Roka lijepa, sveta
Stari dvorac i jato vrana
To su znaci Virovitičana

MATEA: Tamo vol se peče, pleše i okreće
Mirisom mami MMMMMMM!
Ajmo sugrađani, ljudi dobre volje
Zašto baka kaže da je nekoć bilo bolje!?

KLARA: Pojuri, stisni, naprijed - nazad kreni
Koči! Lijevo ili desno skreni
Stani, zapraši i rukama maši
Jer tako samo lete naši

Ref. ZBOR: Naši ribnjaci izletište pravo
Do njih bajkom otići je zdravo
Malo skijalište na brijegu blista
Bijela, sjajna, ledena pista


PRIZOR 11.:

NA PROJEKCIJI:

fino se ovo lice crta u grimasi teatra
crta se jedna naprijed povuče
povuče jedna crta natrag
i blista cjelcati crtež
i njegov crtač

Josip Sever


MIHAEL: S one pak strane duge,
ali zastrta koprenom u arabeski svih mogućih boja
koje možeš vidjeti samo ako zažmiriš i ispružiš ruku u prazninu
živiš ti
moja zemljo
i živi živopisna slika moje smrti koja treperi kao stari televizor
ne možemo se više sresti
privukli bi sve što je oko nas
i uvukli u dugu

LUKA: a duge, to zna svako dijete, zapravo ne postoje
one su iluzija, opasna razbibriga očiju koje su premalo razmaknute od srca

KREŠO: ostat ćemo zajedno, zauvijek zbliženi u našoj neprolaznoj razdvojenosti
život koji živimo svaki za sebe baš je zato samo naš.

KATARINA M.: Danas mi je teško na duši, vi to ne možete ni zamisliti. Ovdje je za mene i suviše bučno, drhti mi duša od svakog zvuka, ja sva drhtim, a da odem u svoju sobu - ne mogu; kad sam sama, u tišini, obuzima me strah. Svaki dan čekam pismo...

KAROLINA (pjevuši): A njega nema...

MATEJA: Pismo? Pflj, je l' to ono što se s nalivperom piše pa pošalje?

ENIA: Ne, prvo se pošalje, pa se onda piše nalivperom.

(glazba, fraza iz «Hallelujah»)

LAURA (ostali STOP): Postoji tajni akord koji je David svir'o da udovolji Gospodu.

INES: Al', ne marite vi baš mnogo za glazbu, zar ne?

(glazba STOP)

(odmrzavanje)

ACA: Tako je nešto, čini mi se, male i poslušne građane svijeta cijelog pitao jedan skladatelj, a oni su bili puni planova o svemu i svačemu, samo ne o tome kako napokon ne živjeti sam.

KATARINA P.: Pismo? U, majke ti, sad sam se sjetila, stigla je jutros neka koverta, skoro sam je bacila, mislila sam da su opet one vražje reklame. Ne treba mi ni novo suđe, ni jastuk, ni set keramičkih noževa s drškom od krokodilove noge, ni vibro masažer...

KAROLINA: Jesi baš sigurna?

KATARINA M.: Odgovorio mi je! Moj Luka mi je konačno odgovorio! Ajme!

ENA M.: Pa pročitaj, šta piše.

KATARINA P.: Eto, možda ćemo ipak imati svatove u kući skoro.

ENIA: Je l' mogu ja onda isto svirati na svadbi?

TAJANA: Može, ako ćemo gostima podijeliti štapiće za uši.

KAROLINA: Uf, onda već danas moram ić' u šoping. Nemam apsolutno ništa za obuć više...

ENIA: Da, ti i pokojna Lady Diana imate isti problem...

TAJANA: Ajde, mir, mi spremamo ražanj, a zec i lovac Luka su možda još u šumi. Čitaj, bogati, šta piše.

KATARINA M.: tek ponekad, rijetko običan sjaj
nadmašuje baš svo svoje svjetlo;
jer upravo sad razaznajem svoje stanje
i bijelo bedro meko je i raskošno srebro
a tama potmulo upija tihe poljupce
koji se perlaju savršeno skotrljani
od bljeska puti na put naniže
puno je bliže sad sve i
sve je još tebi bliže
daljina je bliže
do kraja
sam u
tebi
sam
ja

s tobom.


(glazba, «Ti koju sanjam...») (aut. Luka Đurišević – glazba, tekst, aranžman)

LUKA: Da li čuješ te riječi, što govorim ljubavi
Prolaziš tiho kraj mene, tvoj dah ja osjetim
Ti si moj san, suviše nestvaran
Za mene.

Odlutaš ponekad od mene, ispireš pogled svoj
Kao dašak tišine na vjetru, ti lutaš kroz život moj
Još ponekad sjetim se pogleda tvog
Kako gleda me, očima, beskrajno.

Ref.: Ti koju sanjam, kojoj dajem sve
Usne tvoje ljubim da budeš kraj mene
Tvoje oči sjaje kao zvjezde nebeske
Osjećaš li srce što kuca za tebe...

ACA: Fino se ovo lice crta u grimasi teatra, zar ne?
crta se jedna naprijed povuče
povuče jedna crta natrag
i blista cjelcati crtež
i njegov crtač...

KATARINA M.: Muzika svira tako veselo, i čovjek se zaželi života! Proći će vrijeme, i mi ćemo otići zauvijek, zaboravit će nas, zaboravit će nam lica, glasove, i koliko nas je bilo, no patnje naše pretvorit će se u radost za one koji će živjeti poslije nas. Živjet ćemo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i čini se, još malo, pa ćemo doznati zašto živimo, zašto patimo... Da nam je znati, da nam je znati!

ACA: Poštovane dame i gospodo, cijenjena publiko, ali i štovani publikume, evo nas na kraju sad. Jer, svem' što počne mora doći kraj... pa čak i prevari... i neki drugi će početak opet biti kraj. Vjerovali ili ne, ali svi smo mi maleni u tom našem snu do vječnosti. Samo, htjeli priznati ili ne, radost je u sve nas netko skrio i nikada nas nije zaboravio. Kazalište sad je tu da nas opet podsjeti zašto važan baš je svaki sat. A što se tiče onog našeg pitanja s početka, gdje je tada istina?

(glazba, fraza iz «Finale»)

ACA (pjeva): A zvijezde kad pogledaš
tama je i njihov jasan sjaj,
odraz tvoj od ogledala
s obje prave strane svemira.

(glazba, «Finale») (aut. Dean Premrl – glazba, Berislav Cimerman  – tekst, Dean Premrl – aranžman)

ZBOR: Evo nas na kraju sad
sve što počne mora proći znaj.
Evo nas u novom kad'
drugi će početak biti kraj.

Ref.: Svi smo mi maleni
u tom snu do vječnosti
radost je u nas netko skrio            
i nije nas zaboravio.
Svi smo mi maleni
u tom snu do vječnosti
igramo se igramo
i nikad ne odrastemo.

Nitko znaj neće zaspati   
sve dok srce se ne probudi
ljepota je naša okrutna
ako stoji posve sama.

Ref.: Kazalište sad je tu
u predvečerju buđenja
da nas opet podsjeti
zašto važan baš je svaki sat.

Kazalište sad je tu
U predvečerju buđenja
i nitko više neće znat'
zašto prestao je rat.

Zvijezde kad pogledaš
tama je i njihov jasan sjaj,
odraz tvoj od ogledala
s obje prave strane svemira.


KRAJ (početka)