Omen
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova
1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200znakova1200
znakova1200znakova1200znakova1200znakovajebiga1199z
subota, 31. svibnja 3000.
Evo
(monofona opera za tektonske orgulje i tihu gnjilež)
crna
crna
crna
vedrina
raste
raste
raste
svijest
okreće se
oko sebe
u sebe
plava
plava
plava
ljepota
radi
radi
radi
radi
kao marva
bijela
bijela
bijela
sudbina
nosi
nosi
nosi
od vemena
do vremena
mene
me
crv vremena
mi
žuta
žuta
žuta
žuta je luka
od sunca
sada
kada
tada
radi
ogradi
nagradi
ukradi
još
još
još
još
ubij
ubij
ubij
mo
mi
ma
mi
ni
a
.
(monofona opera za tektonske orgulje i tihu gnjilež)
crna
crna
crna
vedrina
raste
raste
raste
svijest
okreće se
oko sebe
u sebe
plava
plava
plava
ljepota
radi
radi
radi
radi
kao marva
bijela
bijela
bijela
sudbina
nosi
nosi
nosi
od vemena
do vremena
mene
me
crv vremena
mi
žuta
žuta
žuta
žuta je luka
od sunca
sada
kada
tada
radi
ogradi
nagradi
ukradi
još
još
još
još
ubij
ubij
ubij
mo
mi
ma
mi
ni
a
.
Acilok ezov acip i caruk
Kaham mohum kalafor
Utaras rokombust, rodamdest - daradamzam
Rokremidostur buh raspoter ukatejer
Akramintan bukurmalih komton
Cokrem konsteris bajsam tutur
Irokun distaremdan okpast darajlazam
Probotmanter
Istahandum komarenas baredijzal
Cadaru cogasem ukhmast
Astoder rukah beskedem
Votjares ukumdam bikamal
Oradadedijuk
Zakmaturazim karados kljar kumdaljar
Ederakt kortosam
Komt sklah rusarar eskhm
Otef slitef jakertim mofrem gomdelisam
Lisrest paksam
Icevsef
Castamdok
Aderkamzulas brakjam kandaramzel
Kaham mohum kalafor
Utaras rokombust, rodamdest - daradamzam
Rokremidostur buh raspoter ukatejer
Akramintan bukurmalih komton
Cokrem konsteris bajsam tutur
Irokun distaremdan okpast darajlazam
Probotmanter
Istahandum komarenas baredijzal
Cadaru cogasem ukhmast
Astoder rukah beskedem
Votjares ukumdam bikamal
Oradadedijuk
Zakmaturazim karados kljar kumdaljar
Ederakt kortosam
Komt sklah rusarar eskhm
Otef slitef jakertim mofrem gomdelisam
Lisrest paksam
Icevsef
Castamdok
Aderkamzulas brakjam kandaramzel
Prva izvanmaternična kladionica
Oče naš koji jesi ocean
zapisao je sam sebi Sever
na neuglednom grobnom kamenu
i zaplovio beskrajem
do neba
bezimen
O Bože, nađi ga smjesta, ako već nisi,
i stavi negdje blizu sebe
naređujem ti to iz sve snage svoje nemoći ja, nitko,
isprazan, ispran, još više manji za ljude nego za tebe
znaš da se nije imao čime braniti od hladnoće
osim riječima... nije, je li, to pomoglo mnogo, smrznuo se
zadnji je njegov telefonski poziv bio tišina; čista, radosna poput tužnih klaunovih očiju, a opet glasnija od otkucaja bilo čijeg bila
ništa nije krhkije od pjesme kad juriša uzaludno na tuđe srce
postoji tajni akord koji je David svirao da udovolji Gospodinu
- Al', ne marite vi baš mnogo za glazbu, zar ne? – pitao je jedan drugi pjesnik
male i poslušne građane svijeta cijelog
pune planova o svemu i svačemu
samo ne o tome kako napokon
ne živjeti sam
kad sam imaš sve što ti treba
nemaš samo ništa i nekog drugog...
a ništa će prije ili kasnije postati sve
a sve ništa
'ko onda jebe onog drugog
zašto da se brinemo još i o glazbi?
strah od topline već je postao službena moneta
te goleme i moćne republike od svježih mlakih ljudskih govana
kladim se da se na čitavom planetu
nitko nije sjetio Schopenhauera već dobra dva mjeseca
samo Schumahera
već sam na to stavio u prvu izvanmaterničnu kladionicu
svoj cijeli život
uopće me nije briga hoću li dobiti ili izgubiti
ili ću od pepela poludjeti kada oganj umre
Oče naš koji jesi ocean
oteći ćeš jednom sa mnom k sebi.
Oče naš koji jesi ocean
zapisao je sam sebi Sever
na neuglednom grobnom kamenu
i zaplovio beskrajem
do neba
bezimen
O Bože, nađi ga smjesta, ako već nisi,
i stavi negdje blizu sebe
naređujem ti to iz sve snage svoje nemoći ja, nitko,
isprazan, ispran, još više manji za ljude nego za tebe
znaš da se nije imao čime braniti od hladnoće
osim riječima... nije, je li, to pomoglo mnogo, smrznuo se
zadnji je njegov telefonski poziv bio tišina; čista, radosna poput tužnih klaunovih očiju, a opet glasnija od otkucaja bilo čijeg bila
ništa nije krhkije od pjesme kad juriša uzaludno na tuđe srce
postoji tajni akord koji je David svirao da udovolji Gospodinu
- Al', ne marite vi baš mnogo za glazbu, zar ne? – pitao je jedan drugi pjesnik
male i poslušne građane svijeta cijelog
pune planova o svemu i svačemu
samo ne o tome kako napokon
ne živjeti sam
kad sam imaš sve što ti treba
nemaš samo ništa i nekog drugog...
a ništa će prije ili kasnije postati sve
a sve ništa
'ko onda jebe onog drugog
zašto da se brinemo još i o glazbi?
strah od topline već je postao službena moneta
te goleme i moćne republike od svježih mlakih ljudskih govana
kladim se da se na čitavom planetu
nitko nije sjetio Schopenhauera već dobra dva mjeseca
samo Schumahera
već sam na to stavio u prvu izvanmaterničnu kladionicu
svoj cijeli život
uopće me nije briga hoću li dobiti ili izgubiti
ili ću od pepela poludjeti kada oganj umre
Oče naš koji jesi ocean
oteći ćeš jednom sa mnom k sebi.
Narodna pjesma (nedovršena)
svi izdajnici koje sam upoznao
domaći i strani
uživaju tvoju beskonačnu dobrotu
koračaju slobodno svijetom, razmeću se, ispredaju čudesne priče o izdajama svojim,
kao da žele da se sa svakim njihovim migom ja sve više bojim
ubojice posve nesmetano planiraju svoj naum, ili to postanu, onako, u hipu ili trenu
i nijedna strijela niti slučajno neće probiti njihovu mrenu
pa da vide smjesta da svaki život je svet i samo jedan.
lopovi postaju čvrsti stupovi društva
čak i oni najgore vrste što ukradoše nadu
bore se s jednim jedinim teškim iskušenjem:
ljetovati ovdje, ondje, ili ipak privući pičke jahtarenjem.
kako bilo, nisam nikada čuo za pjesnika vrijednog spomena i tvojeg omena
koji nije vlastitom krvlju otisnuo svaki primjerak svoje rime
i koji nije morao po svoje blage riječi
otići do samog ruba razuma
pa kad se vratio odande, sretan što je uopće živ,
tik prije no što je zaustio da ostalima poruči što je tamo čuo,
vidio je krajičkom oka da su glad, prijezir i samoća jedina publika što vjerno,
s nestrpljenjem, čeka nježnu iskru njegovog nadahnuća.
pa ako izdaja postane hram koji u podnajam daje sve ostale crkve
i ako nada proda na internetu svoje djevičanstvo da sklopi brak s nekim niš'-koristi
a ljubav bude tek dosadna bajka koju na šanku neki napušteni idiot priča
tko će vam reći da vlastitoj ste djeci od usta otkinuli san o sreći?
Bože, čuvaj pjesnike, drugi se odavna već boje bilo što reći.
duša ostavljena da pati od tuđeg, bliskog tijela
ne može nikada sresti lahor mira bez vjetrokaza od pera
tko će napojiti ratnika do zuba naoružanog s 30 uvijek istih slova ili samo s pet oštrih, nenazubljenih crta u kajdanci uoči njegovog obračuna s uvijek istom, strašnom, nevidljivom i malom ljudskom laži, ako neće riječi nekog tko je umro i uskrsnuo tisuću puta da nam dojavi kako se to sniva lagodno, s očima širom razjapljenima u javi?
Bože, čuvaj pjesnike, bez njih su ljudi posve sami u strašnom ratu što se od pamtivjeka na ovamo sprema, između našeg trenutnog mira svemira i strašnog vječitog nemira, u kojem već odavno smo poginuli svi.
ako ne bude pjesnika, tko će o nama nešto znati?
i kakve ćemo samo bahate epitafe sami sebi pisati.
utjeha je da tada više ništa nikoga neće zanimati...
svi izdajnici koje sam upoznao
domaći i strani
uživaju tvoju beskonačnu dobrotu
koračaju slobodno svijetom, razmeću se, ispredaju čudesne priče o izdajama svojim,
kao da žele da se sa svakim njihovim migom ja sve više bojim
ubojice posve nesmetano planiraju svoj naum, ili to postanu, onako, u hipu ili trenu
i nijedna strijela niti slučajno neće probiti njihovu mrenu
pa da vide smjesta da svaki život je svet i samo jedan.
lopovi postaju čvrsti stupovi društva
čak i oni najgore vrste što ukradoše nadu
bore se s jednim jedinim teškim iskušenjem:
ljetovati ovdje, ondje, ili ipak privući pičke jahtarenjem.
kako bilo, nisam nikada čuo za pjesnika vrijednog spomena i tvojeg omena
koji nije vlastitom krvlju otisnuo svaki primjerak svoje rime
i koji nije morao po svoje blage riječi
otići do samog ruba razuma
pa kad se vratio odande, sretan što je uopće živ,
tik prije no što je zaustio da ostalima poruči što je tamo čuo,
vidio je krajičkom oka da su glad, prijezir i samoća jedina publika što vjerno,
s nestrpljenjem, čeka nježnu iskru njegovog nadahnuća.
pa ako izdaja postane hram koji u podnajam daje sve ostale crkve
i ako nada proda na internetu svoje djevičanstvo da sklopi brak s nekim niš'-koristi
a ljubav bude tek dosadna bajka koju na šanku neki napušteni idiot priča
tko će vam reći da vlastitoj ste djeci od usta otkinuli san o sreći?
Bože, čuvaj pjesnike, drugi se odavna već boje bilo što reći.
duša ostavljena da pati od tuđeg, bliskog tijela
ne može nikada sresti lahor mira bez vjetrokaza od pera
tko će napojiti ratnika do zuba naoružanog s 30 uvijek istih slova ili samo s pet oštrih, nenazubljenih crta u kajdanci uoči njegovog obračuna s uvijek istom, strašnom, nevidljivom i malom ljudskom laži, ako neće riječi nekog tko je umro i uskrsnuo tisuću puta da nam dojavi kako se to sniva lagodno, s očima širom razjapljenima u javi?
Bože, čuvaj pjesnike, bez njih su ljudi posve sami u strašnom ratu što se od pamtivjeka na ovamo sprema, između našeg trenutnog mira svemira i strašnog vječitog nemira, u kojem već odavno smo poginuli svi.
ako ne bude pjesnika, tko će o nama nešto znati?
i kakve ćemo samo bahate epitafe sami sebi pisati.
utjeha je da tada više ništa nikoga neće zanimati...
Blues za djevojku iz Gradiške Stare
Njezine oči nikada ne stoje na putu duši
plava, zelena, tirkizna i prozračna
neku bi drugu ženu pretvorile u
zavodljiv i bezvrijedan topaz.
nikada nitko nije osjetio neugodu
od dubine njezinih boja.
Njihovi pogledi bubnjaju i natapaju njezinu alabasternu kožu
kao kiša svih slatkiša koje su im još ujutro, prije zdravog i uravnoteženog doručka, oduzele njihove pokvarene i zle žene,
i nikad ne uspiju podići pogled do nje dok jednom rukom,
vješto, stavlja tanjurić sa šalicom kave na stol,
a drugom neprimjetno briše sve tragove onih prije,
kao da se nikada ništa ondje dogodilo nije.
Kada staji za šankom, naslonjena o nj,
onih nekoliko cijelih trenutaka u rijetkom danu,
sa savijenim laktom i cigaretom podignutom sve do obrva,
čini se kao da može svojim pogledom doći sve do negdje iza Kamčatke.
Nije to ništa strašno za nju
najveća hladnoća koja ju je pogodila dogodila se tik pored nje
kada je shvatila, u jednom jedinom trenu, da ostala je posve sama.
Nikada nikoga ne traži pogledom
zna da će baš tamo, negdje iza Rta Dobre Nade, naići netko tko će vidjeti nju,
i to mnogo ranije nego što će se neki dobronamjerni namjernik na raskršću njezinog velegradskog bistroa
kasnije pokazati kao nepokolebljivi vjernik
u čistoću njezine puti i gustoću njezine čvrste kestenjaste kose.
Vrlo, vrlo je teško u nju uvući prste,
ali je mnogo, mnogo teže, znam to pouzdano jer nisam nikad ni pokušao,
izbaviti ih odande.
Bilo je mnogo onih vrlo posebnih koji su se prevarili
pa ih je njezin pogled
rastvorio pred njima samima
ravno do skrhanog komada zrcala od boli
u kojem su na tren prije konačnog sloma
mogli krajičkom oka zamijetiti
da to njezina je duša, a ne oči,
tražila nekog posve običnog,
samo da je voli,
i ne zaboravi nikad, ali baš nikad,
držati uzicu njezina balona od želja
kojih se bila odrekla
kako više nikada ništa ni od nikoga ne bi poželjela
a pogotovo ne da se vrati
inače će i nju morati ponovno tražiti rijetki i
hrabri istraživači nepoznatih i po poštenje opasnih područja
tamo negdje iza Gradiške Stare.
Njezine oči nikada ne stoje na putu duši
plava, zelena, tirkizna i prozračna
neku bi drugu ženu pretvorile u
zavodljiv i bezvrijedan topaz.
nikada nitko nije osjetio neugodu
od dubine njezinih boja.
Njihovi pogledi bubnjaju i natapaju njezinu alabasternu kožu
kao kiša svih slatkiša koje su im još ujutro, prije zdravog i uravnoteženog doručka, oduzele njihove pokvarene i zle žene,
i nikad ne uspiju podići pogled do nje dok jednom rukom,
vješto, stavlja tanjurić sa šalicom kave na stol,
a drugom neprimjetno briše sve tragove onih prije,
kao da se nikada ništa ondje dogodilo nije.
Kada staji za šankom, naslonjena o nj,
onih nekoliko cijelih trenutaka u rijetkom danu,
sa savijenim laktom i cigaretom podignutom sve do obrva,
čini se kao da može svojim pogledom doći sve do negdje iza Kamčatke.
Nije to ništa strašno za nju
najveća hladnoća koja ju je pogodila dogodila se tik pored nje
kada je shvatila, u jednom jedinom trenu, da ostala je posve sama.
Nikada nikoga ne traži pogledom
zna da će baš tamo, negdje iza Rta Dobre Nade, naići netko tko će vidjeti nju,
i to mnogo ranije nego što će se neki dobronamjerni namjernik na raskršću njezinog velegradskog bistroa
kasnije pokazati kao nepokolebljivi vjernik
u čistoću njezine puti i gustoću njezine čvrste kestenjaste kose.
Vrlo, vrlo je teško u nju uvući prste,
ali je mnogo, mnogo teže, znam to pouzdano jer nisam nikad ni pokušao,
izbaviti ih odande.
Bilo je mnogo onih vrlo posebnih koji su se prevarili
pa ih je njezin pogled
rastvorio pred njima samima
ravno do skrhanog komada zrcala od boli
u kojem su na tren prije konačnog sloma
mogli krajičkom oka zamijetiti
da to njezina je duša, a ne oči,
tražila nekog posve običnog,
samo da je voli,
i ne zaboravi nikad, ali baš nikad,
držati uzicu njezina balona od želja
kojih se bila odrekla
kako više nikada ništa ni od nikoga ne bi poželjela
a pogotovo ne da se vrati
inače će i nju morati ponovno tražiti rijetki i
hrabri istraživači nepoznatih i po poštenje opasnih područja
tamo negdje iza Gradiške Stare.
Gesamkunstwerk
Danas nije popila lijekove. Možda joj je zato čak i plastično cvijeće u vazi na stolu izgledalo uvelo. Kad će on doći kući? Oči su joj se počele sklapati…
...
Nakon nekog vremena, ona spusti pogled sa stropa koji je podrhtavao, okrene glavu prema njemu i razgovjetno reče:
- Tko se to ponovno objesio o luster?
- Hm, nitko važan, draga... Postolarevu vragu dozlogrdilo je čekanje - otpovrne on mrmljajući iz naslonjača preko novina koje je iščitavao s velikom pozornošću.
.
Najbolja rakija izgriza grizodušje duboko u mekom rasjedu srca. Pomislio je kako bi to bio dobar slogan za reklamni pano. Koračao je uskom ulicom u kojoj su zgrade bile obojane u žuto. Ne u oker ili prašnjavo žuto, kakve inače fasade znaju biti - ove su zgrade bile jarko žute, kao da su napravljene od žutih Lego kocki. Njegovo je odijelo od zelenog listera iz daljine stoga izgledalo otužno. Nije mogao vidjeti kako se iza njegovih leđa nad ulicu nadvila sjena. Netko je navlačio tamni zastor preko cijele scene.
.
- Dragi, koga si pozvao na večeru?
- Rosemary i njezinog muža.
- Ah, dragi, on je tako loš glumac… Ne bismo li ipak mogli nešto učiniti za njega?
- Znaš dobro da možemo, draga. I hoćemo, kada dođe trenutak za to.
.
Zgrade oko njega potamnjele su, ali je on već zamakao u svoju vežu pa to nije bio primijetio. Učinilo mu se da je, dok je prolazio pored stana u prizemlju, osjetio neki jedak miris, no nije mogao razaznati što bi to moglo biti. Uostalom, baš ga briga što susjedi pripremaju za večeru, ni sam ne voli kada drugi zabadaju nos u njegova posla.
.
Golem je to bio zid. Od crvene cigle, čist, pravilan, kao kulisa. Samo je prostor od otprilike metra uokolo zida bio osvijetljen. Pošla je ka svjetlosti. U daljini, začuo se lavež. Potom povici. Povike su zamijenili urlici. Već je čula topot cipela koje su udarale o tle. Svjetina je glavinjala prema njoj. Mora početi bježati. Trčala je svom snagom, onako kako valjda nije trčala još od djetinjstva. Pogled joj je slučajno pao na njezina stopala i učinila su joj se smiješno malima. Djetinjstva!? U trku je opipala sebi grudi. Jedva da ih je imala. Kao da opet ima 12 godina, ali to joj se u žurbi nije učinilo nimalo čudno. Kada se okrenula, već je mogla razaznati neka lica u gomili – vidjela je nekoliko nakeženih lica starijih, bradatih muškaraca.
.
Žuto više nije postojalo. Nigdje, na cijelome svijetu više ništa nije bilo žuto.
.
U daljini, ispred sebe, opazila je da zid uz koji je trčala dolazi do kraja. Shvatila je da je to ugao i da se zid nastavlja, pa je skrenula, skakućući na jednoj nozi, kao u crtiću. Ispred nje, kroz sumaglicu, pojavila su se golema drvena vrata, poput ulaza na neko veliko imanje. “To je sigurno dobar znak!”, pomislila je, te je svom snagom ramenom navalila na vrata. Odjednom, ispred nje prostirala se golema livada kojoj se nije vidio kraj. Mraka je posve nestalo, a sunce je bilo vrlo visoko. Vrata iza nje sama su se zatvorila: nije se više čula galama. Okrenula se oko sebe. “Samo još nedostaje veliki bijeli zec”, bilo je prvo što joj je palo na pamet.
.
Smrdljiva smjesa sumpora sasvim se slegla skupa sa sočnom solucijom strahova.
.
- Ah, kako lijepo od vas što ste došli.
- Hvala vama što ste nas pozvali.
- Kako beba?
- Sve življa svakim danom, kao da joj se žuri!
- Ha, ha, ha, možda ne bi bila tako živahna kada bi znala što je čeka. Porod je, kažu, velika trauma. Ali, ne brinite, bit će to krasno dijete, vidjet ćete.
- I mi se nadamo...
- Izvolite sjesti, popit ćemo čašicu vrelog punča za početak.
- Baš će nam goditi, vani je danas vrlo hladno.
.
Približio joj se i skočio u naručje. Iako je šutio kao zaliven, zec se ponašao kao da je već poznaje, i ona je osjetila priličnu bliskost kada se onako velik, mek i dlakav privio uz nju. Zatvorila je oči i počela je maziti zeku. Osjetila je strujanje zraka oko sebe. Tlo pod njezinim nogama nestajalo je; osjećala je da je nešto podiže u zrak.
.
OSJEĆAJI SE RAZMJENJUJU PREMA SREDNJOJ VRIJEDNOSTI SEBIČNOSTI NA DAN KADA JE ONA ODLUČILA DA SVE TO VIŠE NE MOŽE I NE ŽELI TRPJETI.
.
Kada je došao na posljednje odmorište prije stepenica koje su vodile do njegovog stana, osjetio je umor i laganu vrtoglavicu. “Morao bi se više odmarati ovih dana”, pomislio je. Nije primijetio da je njegovo odijelo promijenilo boju iz zelenog u crno.
.
- Recite, kako ide vaš posao ovih dana?
- Moram priznati, ne baš najbolje. Pohodio sam neke audicije, ali, nažalost, nisam još uspio dobiti angažman.
- Zaboga, vama to zacijelo vrlo teško pada. Mislim, upravo sada, u vrijeme kada vaša supruga čeka bebu.
- Draga, nemoj, molim te, zamarati goste svojim pretpostavkama.
- Ne, ne, niti slučajno, gospođa nas uopće ne zamara. Mislim da je vrlo uviđavno od vas što se zanimate za našu situaciju. Uvijek ste bili vrlo ljubazni prema nama.
- Dragi, pa mi moramo nešto učiniti za ove drage mlade ljude. Ne bi li ti mogao nazvati nekog svojeg prijatelja u studiju i pomoći im?
- Hm… Da, mislim da bih mogao nešto učiniti… Mladiću, nazovite me u ured u ponedjeljak, obećavam da ću imati dobre vijesti za vas!
- Jesi li čuo, dragi!? Zatekli ste nas… Doista ne znam što bi rekla… Vi ste naprosto suviše dobri prema nama, ne znam kako ćemo vam se ikada moći odužiti.
- Ne brinite ni o čemu, mlada gospođo. Samo želimo da brinete za svoju bebu.
.
Imala je zatvorene oči. Bojala se. Čvrsto je privila zeku uz sebe. Nije znala gdje ide, ali je imala osjećaj da se istovremeno kreće posvuda. Nije joj to odviše smetalo. Sve dok nije počela padati. Brzina se naglo povećavala pa je vrlo snažno udarila o površinu vode. Nije osjećala bol. Samo toplinu i smirujuće prelijevanje vode preko ušiju koje je stvaralo čudnovate zvukove. Zvukovi su počeli ličiti na grgljanje, a potom na glasove. Tihe, duboke glasove. U prvi mah nije mogla raspoznati što govore, ali se naposljetku izdvojila rečenica: "Sve dobro proći će, a sve loše neće biti važno".
.
- Dragi, misliš li da je vrijeme da počnemo?
- Apsolutno, draga. Molim vas, pridružite mi se u salonu.
- Hvala na večeri, bilo je odlično.
- Rosemary, ne morate mi neprekidno zahvaljivati. Dođite, pokazat ću vam recept za nadjev, ostavimo muškarce nasamo.
- Hvala, draga, natočit ću ti kasnije čašicu konjaka.
- Vrlo lijepo od tebe, dragi.
.
Još uvijek se nije usuđivala otvoriti oči. Obuzeo ju je djetinjast osjećaj da zna sve o svemu. Baš se tako ponekad osjećala kada je meditirala, samo je ovo sada bilo mnogo nestvarnije, ali i životnije. Glasovi su minuli, tišina je bila apsolutna - mogla ju je čuti. Tada je osjetila tugu. Počela je prvo plakati, pa ridati; uhvatila se za lice i jecala iz sve snage. Drhtaji plača bacali su je kao ribu na suhom i ona nije mogla, sve da je i željela, prestati. Bio je to vrlo čudan plač. Možda nalik urliku nekog tko je zarobljen u automobilu koji tone. Znala je da te krikove ne čuje ni ona sama. Niti ih bilo tko drugi može čuti.
.
- Ljubavi, stigao sam... Zašto si u mraku? Pa ti plačeš, što se dogodilo!?
- Tako se bojim, sanjala sam da sam te izgubila…
Danas nije popila lijekove. Možda joj je zato čak i plastično cvijeće u vazi na stolu izgledalo uvelo. Kad će on doći kući? Oči su joj se počele sklapati…
...
Nakon nekog vremena, ona spusti pogled sa stropa koji je podrhtavao, okrene glavu prema njemu i razgovjetno reče:
- Tko se to ponovno objesio o luster?
- Hm, nitko važan, draga... Postolarevu vragu dozlogrdilo je čekanje - otpovrne on mrmljajući iz naslonjača preko novina koje je iščitavao s velikom pozornošću.
.
Najbolja rakija izgriza grizodušje duboko u mekom rasjedu srca. Pomislio je kako bi to bio dobar slogan za reklamni pano. Koračao je uskom ulicom u kojoj su zgrade bile obojane u žuto. Ne u oker ili prašnjavo žuto, kakve inače fasade znaju biti - ove su zgrade bile jarko žute, kao da su napravljene od žutih Lego kocki. Njegovo je odijelo od zelenog listera iz daljine stoga izgledalo otužno. Nije mogao vidjeti kako se iza njegovih leđa nad ulicu nadvila sjena. Netko je navlačio tamni zastor preko cijele scene.
.
- Dragi, koga si pozvao na večeru?
- Rosemary i njezinog muža.
- Ah, dragi, on je tako loš glumac… Ne bismo li ipak mogli nešto učiniti za njega?
- Znaš dobro da možemo, draga. I hoćemo, kada dođe trenutak za to.
.
Zgrade oko njega potamnjele su, ali je on već zamakao u svoju vežu pa to nije bio primijetio. Učinilo mu se da je, dok je prolazio pored stana u prizemlju, osjetio neki jedak miris, no nije mogao razaznati što bi to moglo biti. Uostalom, baš ga briga što susjedi pripremaju za večeru, ni sam ne voli kada drugi zabadaju nos u njegova posla.
.
Golem je to bio zid. Od crvene cigle, čist, pravilan, kao kulisa. Samo je prostor od otprilike metra uokolo zida bio osvijetljen. Pošla je ka svjetlosti. U daljini, začuo se lavež. Potom povici. Povike su zamijenili urlici. Već je čula topot cipela koje su udarale o tle. Svjetina je glavinjala prema njoj. Mora početi bježati. Trčala je svom snagom, onako kako valjda nije trčala još od djetinjstva. Pogled joj je slučajno pao na njezina stopala i učinila su joj se smiješno malima. Djetinjstva!? U trku je opipala sebi grudi. Jedva da ih je imala. Kao da opet ima 12 godina, ali to joj se u žurbi nije učinilo nimalo čudno. Kada se okrenula, već je mogla razaznati neka lica u gomili – vidjela je nekoliko nakeženih lica starijih, bradatih muškaraca.
.
Žuto više nije postojalo. Nigdje, na cijelome svijetu više ništa nije bilo žuto.
.
U daljini, ispred sebe, opazila je da zid uz koji je trčala dolazi do kraja. Shvatila je da je to ugao i da se zid nastavlja, pa je skrenula, skakućući na jednoj nozi, kao u crtiću. Ispred nje, kroz sumaglicu, pojavila su se golema drvena vrata, poput ulaza na neko veliko imanje. “To je sigurno dobar znak!”, pomislila je, te je svom snagom ramenom navalila na vrata. Odjednom, ispred nje prostirala se golema livada kojoj se nije vidio kraj. Mraka je posve nestalo, a sunce je bilo vrlo visoko. Vrata iza nje sama su se zatvorila: nije se više čula galama. Okrenula se oko sebe. “Samo još nedostaje veliki bijeli zec”, bilo je prvo što joj je palo na pamet.
.
Smrdljiva smjesa sumpora sasvim se slegla skupa sa sočnom solucijom strahova.
.
- Ah, kako lijepo od vas što ste došli.
- Hvala vama što ste nas pozvali.
- Kako beba?
- Sve življa svakim danom, kao da joj se žuri!
- Ha, ha, ha, možda ne bi bila tako živahna kada bi znala što je čeka. Porod je, kažu, velika trauma. Ali, ne brinite, bit će to krasno dijete, vidjet ćete.
- I mi se nadamo...
- Izvolite sjesti, popit ćemo čašicu vrelog punča za početak.
- Baš će nam goditi, vani je danas vrlo hladno.
.
Približio joj se i skočio u naručje. Iako je šutio kao zaliven, zec se ponašao kao da je već poznaje, i ona je osjetila priličnu bliskost kada se onako velik, mek i dlakav privio uz nju. Zatvorila je oči i počela je maziti zeku. Osjetila je strujanje zraka oko sebe. Tlo pod njezinim nogama nestajalo je; osjećala je da je nešto podiže u zrak.
.
OSJEĆAJI SE RAZMJENJUJU PREMA SREDNJOJ VRIJEDNOSTI SEBIČNOSTI NA DAN KADA JE ONA ODLUČILA DA SVE TO VIŠE NE MOŽE I NE ŽELI TRPJETI.
.
Kada je došao na posljednje odmorište prije stepenica koje su vodile do njegovog stana, osjetio je umor i laganu vrtoglavicu. “Morao bi se više odmarati ovih dana”, pomislio je. Nije primijetio da je njegovo odijelo promijenilo boju iz zelenog u crno.
.
- Recite, kako ide vaš posao ovih dana?
- Moram priznati, ne baš najbolje. Pohodio sam neke audicije, ali, nažalost, nisam još uspio dobiti angažman.
- Zaboga, vama to zacijelo vrlo teško pada. Mislim, upravo sada, u vrijeme kada vaša supruga čeka bebu.
- Draga, nemoj, molim te, zamarati goste svojim pretpostavkama.
- Ne, ne, niti slučajno, gospođa nas uopće ne zamara. Mislim da je vrlo uviđavno od vas što se zanimate za našu situaciju. Uvijek ste bili vrlo ljubazni prema nama.
- Dragi, pa mi moramo nešto učiniti za ove drage mlade ljude. Ne bi li ti mogao nazvati nekog svojeg prijatelja u studiju i pomoći im?
- Hm… Da, mislim da bih mogao nešto učiniti… Mladiću, nazovite me u ured u ponedjeljak, obećavam da ću imati dobre vijesti za vas!
- Jesi li čuo, dragi!? Zatekli ste nas… Doista ne znam što bi rekla… Vi ste naprosto suviše dobri prema nama, ne znam kako ćemo vam se ikada moći odužiti.
- Ne brinite ni o čemu, mlada gospođo. Samo želimo da brinete za svoju bebu.
.
Imala je zatvorene oči. Bojala se. Čvrsto je privila zeku uz sebe. Nije znala gdje ide, ali je imala osjećaj da se istovremeno kreće posvuda. Nije joj to odviše smetalo. Sve dok nije počela padati. Brzina se naglo povećavala pa je vrlo snažno udarila o površinu vode. Nije osjećala bol. Samo toplinu i smirujuće prelijevanje vode preko ušiju koje je stvaralo čudnovate zvukove. Zvukovi su počeli ličiti na grgljanje, a potom na glasove. Tihe, duboke glasove. U prvi mah nije mogla raspoznati što govore, ali se naposljetku izdvojila rečenica: "Sve dobro proći će, a sve loše neće biti važno".
.
- Dragi, misliš li da je vrijeme da počnemo?
- Apsolutno, draga. Molim vas, pridružite mi se u salonu.
- Hvala na večeri, bilo je odlično.
- Rosemary, ne morate mi neprekidno zahvaljivati. Dođite, pokazat ću vam recept za nadjev, ostavimo muškarce nasamo.
- Hvala, draga, natočit ću ti kasnije čašicu konjaka.
- Vrlo lijepo od tebe, dragi.
.
Još uvijek se nije usuđivala otvoriti oči. Obuzeo ju je djetinjast osjećaj da zna sve o svemu. Baš se tako ponekad osjećala kada je meditirala, samo je ovo sada bilo mnogo nestvarnije, ali i životnije. Glasovi su minuli, tišina je bila apsolutna - mogla ju je čuti. Tada je osjetila tugu. Počela je prvo plakati, pa ridati; uhvatila se za lice i jecala iz sve snage. Drhtaji plača bacali su je kao ribu na suhom i ona nije mogla, sve da je i željela, prestati. Bio je to vrlo čudan plač. Možda nalik urliku nekog tko je zarobljen u automobilu koji tone. Znala je da te krikove ne čuje ni ona sama. Niti ih bilo tko drugi može čuti.
.
- Ljubavi, stigao sam... Zašto si u mraku? Pa ti plačeš, što se dogodilo!?
- Tako se bojim, sanjala sam da sam te izgubila…
Tvoja polovica
tek ponekad, rijetko običan sjaj
nadmašuje baš svo svoje svjetlo;
jer upravo sad razaznajem svoje stanje
i bijelo bedro meko je i raskošno srebro
a tama potmulo upija tihe poljupce
koji se perlaju savršeno skotrljani
od bljeska puti na put naniže
puno je bliže sad sve i
sve je još tebi bliže
daljina je bliže
do kraja
sam u
tebi
sam
ja
s tobom.
tek ponekad, rijetko običan sjaj
nadmašuje baš svo svoje svjetlo;
jer upravo sad razaznajem svoje stanje
i bijelo bedro meko je i raskošno srebro
a tama potmulo upija tihe poljupce
koji se perlaju savršeno skotrljani
od bljeska puti na put naniže
puno je bliže sad sve i
sve je još tebi bliže
daljina je bliže
do kraja
sam u
tebi
sam
ja
s tobom.
Zajedno, jedno, za...
Samoća
tvoja
i
samoća
moja
prekinule su se
u crti
horizonta
u koju gledamo
svaki za sebe
držeći se za ruke
zajedno
znamo
da više
ni jedna
suza
moja
ili
tvoja
ne može
pasti
na
tle
hladno
žedno
i tvrdo
poletjet ćemo
jedno prema drugom
brže od zaborava
da uhvatimo je
prije toga
moj je život
već oduvijek
u rukama
tvog
malog
osobnog Boga
samospalit ću se,
tako mi bilo koje radosti,
na oltaru
njegovom
gledajući te
netremice
ravno u oči
ne trebam više ništa
od sebe
sad kad sam konačno
našao te
gdje me čekaš
već dobrih pola sata
od svršetka svijeta
nema veze
ionako
baš i nije bio neki
- Oprosti što kasnim - rekoh
tražio sam te
u mnoštvu
ulice lica
i odustao
pa pogledao
prema
gore
iz očaja,
pa još i malo više,
demoni moderni
već odavna
operiraju
i putem sms-a
Anđeo tad sišao je
ravno ispred mene
i pretvorio se
u tebe
volim te
više ne znači ništa
jednoživot
je mnogo
ozbiljniji
od toga
razgovor naš
potrajat će
taman
onoliko
koliko
treba
pobijedit ćemo
i ostat'
konačno
sami
ispod golemog
vala
sreće
Samoća
tvoja
i
samoća
moja
prekinule su se
u crti
horizonta
u koju gledamo
svaki za sebe
držeći se za ruke
zajedno
znamo
da više
ni jedna
suza
moja
ili
tvoja
ne može
pasti
na
tle
hladno
žedno
i tvrdo
poletjet ćemo
jedno prema drugom
brže od zaborava
da uhvatimo je
prije toga
moj je život
već oduvijek
u rukama
tvog
malog
osobnog Boga
samospalit ću se,
tako mi bilo koje radosti,
na oltaru
njegovom
gledajući te
netremice
ravno u oči
ne trebam više ništa
od sebe
sad kad sam konačno
našao te
gdje me čekaš
već dobrih pola sata
od svršetka svijeta
nema veze
ionako
baš i nije bio neki
- Oprosti što kasnim - rekoh
tražio sam te
u mnoštvu
ulice lica
i odustao
pa pogledao
prema
gore
iz očaja,
pa još i malo više,
demoni moderni
već odavna
operiraju
i putem sms-a
Anđeo tad sišao je
ravno ispred mene
i pretvorio se
u tebe
volim te
više ne znači ništa
jednoživot
je mnogo
ozbiljniji
od toga
razgovor naš
potrajat će
taman
onoliko
koliko
treba
pobijedit ćemo
i ostat'
konačno
sami
ispod golemog
vala
sreće
Rođendanska
svi dolazimo iz pradavnina
iz nekih mekih pregiba drčne mladosti svemira
kad kometi su nam bili zvečke
crne rupe babaroge
zvjezdana prašina zipka
a ba da bam ba da bam
što nadimalo je vaseljeninu posteljicu
natjeralo je u bijeg ritam svih budućih srdaca
od tada mnoga je zvijezda umrla u vlastitom sjaju
i prepričavaju se još, ali uglavnom preglasno, priče o nekadašnjem raju
skoro nečujni ba da bam ba da bam pretvorili smo u krik:
ništa neću da ti dam!
već sam se spremao poći na počinak da čvrsto stisnem kapke
i molim da kroz njih prođe samo zrnce prašine pradavne
pa da ne vidim nikad više sebe u odsjaju iz tuđeg oka
kad pojavila si se ti i razapela sebe između netraga, bestraga i satri ga!
i rekla mi da ljuljam se u tvom krilu koliko god treba da uhvatim opet ritam
ba da bam ba da bam
samo sebe imam da ti dam
Za Aleksandru, 21. listopada 2014.
svi dolazimo iz pradavnina
iz nekih mekih pregiba drčne mladosti svemira
kad kometi su nam bili zvečke
crne rupe babaroge
zvjezdana prašina zipka
a ba da bam ba da bam
što nadimalo je vaseljeninu posteljicu
natjeralo je u bijeg ritam svih budućih srdaca
od tada mnoga je zvijezda umrla u vlastitom sjaju
i prepričavaju se još, ali uglavnom preglasno, priče o nekadašnjem raju
skoro nečujni ba da bam ba da bam pretvorili smo u krik:
ništa neću da ti dam!
već sam se spremao poći na počinak da čvrsto stisnem kapke
i molim da kroz njih prođe samo zrnce prašine pradavne
pa da ne vidim nikad više sebe u odsjaju iz tuđeg oka
kad pojavila si se ti i razapela sebe između netraga, bestraga i satri ga!
i rekla mi da ljuljam se u tvom krilu koliko god treba da uhvatim opet ritam
ba da bam ba da bam
samo sebe imam da ti dam
Za Aleksandru, 21. listopada 2014.
Završni rez
Svi skrivaju svoju usamljenost
kao da je prostija od nagosti
pogled pun radosti također nije
došao dobro u društvu kaskadera
za građanine uzorne koji visoko u zrak, lišeni svakog rizika,
podižu čaše šampanjca u novogodišnjoj noći.
Usputnom paralaksom, tj. drogom smrvljenom od tuđih pogleda,
oni se hrabriji među nama povremeno odvoje od centra svojeg bića.
Tada se dosta teško međusobno razaznajemo, iako nam uvelike u tome nastoje pomoći odbljesci od izloga omiljenog kafića.
- Samo sam tužna, nisam ljuta ni na koga zato što sam sama - rekla je biljeterka dok je motala joint. „K vragu“, prekunula je u sebi jer joj je pristojan komad hašiša iz papirića ispao na pod. Nikada nije mogla podnijeti taj prokleti lift i mirise iz prosječno šest kupaonica koje su u njega nanosila tjelesa tijekom svojeg bezbrižnog putovanja do prikazivaonica.
„Sve dobro proći će, a sve loše više neće biti važno“, zapisao je jednom neki anonimni pjesnik. Kao da to pomaže mnogo krijesnicama koje nitko ne sagledava realno u obzoru savršene ljetne noći.
Duboko u duši, tigar je znao da nikada više neće izići van. Samo je jednom povukao kandžama prednjih šapa preko stijene na kojoj je ležao, pa se nekome moglo učiniti kako je to tek simpatičan pokret koji imitira igru. Odustao je od propuštanja prizora koji su se talasali u njegovoj svijesti kao valovi na maestralu, a pogled mu je postao staklast i čvrst poput litice koja se izdizala u nebo iznad njega. U rasjedu od snova koji odvaja moždane polutke začeta je tada napuklina na viziru proroka koju više nikada nitko neće moći popraviti.
Mediji, dakako, o tome nisu prenijeli ništa...
Svi skrivaju svoju usamljenost
kao da je prostija od nagosti
pogled pun radosti također nije
došao dobro u društvu kaskadera
za građanine uzorne koji visoko u zrak, lišeni svakog rizika,
podižu čaše šampanjca u novogodišnjoj noći.
Usputnom paralaksom, tj. drogom smrvljenom od tuđih pogleda,
oni se hrabriji među nama povremeno odvoje od centra svojeg bića.
Tada se dosta teško međusobno razaznajemo, iako nam uvelike u tome nastoje pomoći odbljesci od izloga omiljenog kafića.
- Samo sam tužna, nisam ljuta ni na koga zato što sam sama - rekla je biljeterka dok je motala joint. „K vragu“, prekunula je u sebi jer joj je pristojan komad hašiša iz papirića ispao na pod. Nikada nije mogla podnijeti taj prokleti lift i mirise iz prosječno šest kupaonica koje su u njega nanosila tjelesa tijekom svojeg bezbrižnog putovanja do prikazivaonica.
„Sve dobro proći će, a sve loše više neće biti važno“, zapisao je jednom neki anonimni pjesnik. Kao da to pomaže mnogo krijesnicama koje nitko ne sagledava realno u obzoru savršene ljetne noći.
Duboko u duši, tigar je znao da nikada više neće izići van. Samo je jednom povukao kandžama prednjih šapa preko stijene na kojoj je ležao, pa se nekome moglo učiniti kako je to tek simpatičan pokret koji imitira igru. Odustao je od propuštanja prizora koji su se talasali u njegovoj svijesti kao valovi na maestralu, a pogled mu je postao staklast i čvrst poput litice koja se izdizala u nebo iznad njega. U rasjedu od snova koji odvaja moždane polutke začeta je tada napuklina na viziru proroka koju više nikada nitko neće moći popraviti.
Mediji, dakako, o tome nisu prenijeli ništa...
Odlazak
Moja duša odlazi
gledam je kako se oprašta od ovog svijeta
lebdi povrh jasnoće
i rukuje nasmiješena s prizorima od danas, jučer, uvijek i sutra
oprašta se od želja i dobrih želja
napušta pamćenje i odlazi u sjećanje
tuđe
gdje sve je nekako bliže i bliskije nego što u stvarnosti jest
i već mi je žao što je trajalo prekratko
nedostajat će mi ta nemilosrdna borba za suosjećanje
koje se može dobiti
samo tako da čovjek izgubi sve
još nije bilo dosta
moram ostaviti sebe
na milost i nemilost
strogim sucima u kolektivnoj memoriji koji sve vide i sve znaju
osim cilja ove nikad završene igre
bio sam najbolji od svoje vrste; vatrenih jahača na proplancima uzaludnosti:
na njima se ponekad nađu predivne stvari…
svejedno, pustili su me da odigram do kraja
na igralištu između srca tame i mahnitosti razuma.
tko se nije skrio, najbolji učenik je bio!
šutnja je najokrutnija od svih religija koje u olovu crtaju srce na prozorima crkava
naredit će ti, naposljetku, da budeš sebi nešto poput osobnog Boga
vidjet ćeš i sama, ništa teže ne postoji od toga.
Moja duša odlazi
gledam je kako se oprašta od ovog svijeta
lebdi povrh jasnoće
i rukuje nasmiješena s prizorima od danas, jučer, uvijek i sutra
oprašta se od želja i dobrih želja
napušta pamćenje i odlazi u sjećanje
tuđe
gdje sve je nekako bliže i bliskije nego što u stvarnosti jest
i već mi je žao što je trajalo prekratko
nedostajat će mi ta nemilosrdna borba za suosjećanje
koje se može dobiti
samo tako da čovjek izgubi sve
još nije bilo dosta
moram ostaviti sebe
na milost i nemilost
strogim sucima u kolektivnoj memoriji koji sve vide i sve znaju
osim cilja ove nikad završene igre
bio sam najbolji od svoje vrste; vatrenih jahača na proplancima uzaludnosti:
na njima se ponekad nađu predivne stvari…
svejedno, pustili su me da odigram do kraja
na igralištu između srca tame i mahnitosti razuma.
tko se nije skrio, najbolji učenik je bio!
šutnja je najokrutnija od svih religija koje u olovu crtaju srce na prozorima crkava
naredit će ti, naposljetku, da budeš sebi nešto poput osobnog Boga
vidjet ćeš i sama, ništa teže ne postoji od toga.
Dolazak
jer, ako nas nema u sjećanju nama dragih ljudi
onda nas nema uopće
ionako ćemo nestati
kao maglica koju će tek za milijun ili dva godina
otkriti savršeno revni astronautori
koji će zabasati u taj nevažan kutak svemira na čik pauzu
dok skupljaju sirovinu za neki novi svijet
manje smo, dakle, važni od te svemirske prašine
koja se tako kaotično rasapire
da je svima sve savršeno jasno
reda nema
ili ima
samo dok trepere u mislima stihovi pjesme koja nas podsjeća na nekog
bliskog
vidimo ga kroz tu tek odavno
otkrivenu maglicu u silueti
svih naših promašaja
da budemo blizu jedni drugima
a misli su nam nadohvat ruke
siguran sam da se i mene jednom bio sjetio moj mačak
sada kada ga više nema
ja mislim na njega
Za Ćampila
jer, ako nas nema u sjećanju nama dragih ljudi
onda nas nema uopće
ionako ćemo nestati
kao maglica koju će tek za milijun ili dva godina
otkriti savršeno revni astronautori
koji će zabasati u taj nevažan kutak svemira na čik pauzu
dok skupljaju sirovinu za neki novi svijet
manje smo, dakle, važni od te svemirske prašine
koja se tako kaotično rasapire
da je svima sve savršeno jasno
reda nema
ili ima
samo dok trepere u mislima stihovi pjesme koja nas podsjeća na nekog
bliskog
vidimo ga kroz tu tek odavno
otkrivenu maglicu u silueti
svih naših promašaja
da budemo blizu jedni drugima
a misli su nam nadohvat ruke
siguran sam da se i mene jednom bio sjetio moj mačak
sada kada ga više nema
ja mislim na njega
Za Ćampila
Pretplati se na:
Komentari (Atom)