Gesamkunstwerk


Danas nije popila lijekove. Možda joj je zato čak i plastično cvijeće u vazi na stolu izgledalo uvelo. Kad će on doći kući? Oči su joj se počele sklapati…
                                                        ...

Nakon nekog vremena, ona spusti pogled sa stropa koji je podrhtavao, okrene glavu prema njemu i razgovjetno reče:
- Tko se to ponovno objesio o luster?
- Hm, nitko važan, draga... Postolarevu vragu dozlogrdilo je čekanje - otpovrne on mrmljajući iz naslonjača preko novina koje je iščitavao s velikom pozornošću.
                            .
Najbolja rakija izgriza grizodušje duboko u mekom rasjedu srca. Pomislio je kako bi to bio dobar slogan za reklamni pano. Koračao je uskom ulicom u kojoj su zgrade bile obojane u žuto. Ne u oker ili prašnjavo žuto, kakve inače fasade znaju biti - ove su zgrade bile jarko žute, kao da su napravljene od žutih Lego kocki. Njegovo je odijelo od zelenog listera iz daljine stoga izgledalo otužno. Nije mogao vidjeti kako se iza njegovih leđa nad ulicu nadvila sjena. Netko je navlačio tamni zastor preko cijele scene.
                            .
- Dragi, koga si pozvao na večeru?
- Rosemary i njezinog muža.
- Ah, dragi, on je tako loš glumac… Ne bismo li ipak mogli nešto učiniti za njega?
- Znaš dobro da možemo, draga. I hoćemo, kada dođe trenutak za to.
                            .
Zgrade oko njega potamnjele su, ali je on već zamakao u svoju vežu pa to nije bio primijetio. Učinilo mu se da je, dok je prolazio pored stana u prizemlju, osjetio neki jedak miris, no nije mogao razaznati što bi to moglo biti. Uostalom, baš ga briga što susjedi pripremaju za večeru, ni sam ne voli kada drugi zabadaju nos u njegova posla.
                            .
Golem je to bio zid. Od crvene cigle, čist, pravilan, kao kulisa. Samo je prostor od otprilike metra uokolo zida bio osvijetljen. Pošla je ka svjetlosti. U daljini, začuo se lavež. Potom povici. Povike su zamijenili urlici. Već je čula topot cipela koje su udarale o tle. Svjetina je glavinjala prema njoj. Mora početi bježati. Trčala je svom snagom, onako kako valjda nije trčala još od djetinjstva. Pogled joj je slučajno pao na njezina stopala i učinila su joj se smiješno malima. Djetinjstva!? U trku je opipala sebi grudi. Jedva da ih je imala. Kao da opet ima 12 godina, ali to joj se u žurbi nije učinilo nimalo čudno. Kada se okrenula, već je mogla razaznati neka lica u gomili – vidjela je nekoliko nakeženih lica starijih, bradatih muškaraca.
                            .
Žuto više nije postojalo. Nigdje, na cijelome svijetu više ništa nije bilo žuto.
                            .
U daljini, ispred sebe, opazila je da zid uz koji je trčala dolazi do kraja. Shvatila je da je to ugao i da se zid nastavlja, pa je skrenula, skakućući na jednoj nozi, kao u crtiću. Ispred nje, kroz sumaglicu, pojavila su se golema drvena vrata, poput ulaza na neko veliko imanje. “To je sigurno dobar znak!”, pomislila je, te je svom snagom ramenom navalila na vrata. Odjednom, ispred nje prostirala se golema livada kojoj se nije vidio kraj. Mraka je posve nestalo, a sunce je bilo vrlo visoko. Vrata iza nje sama su se zatvorila: nije se više čula galama. Okrenula se oko sebe. “Samo još nedostaje veliki bijeli zec”, bilo je prvo što joj je palo na pamet.
                            .
Smrdljiva smjesa sumpora sasvim se slegla skupa sa sočnom solucijom strahova.
                            .
- Ah, kako lijepo od vas što ste došli.
- Hvala vama što ste nas pozvali.
- Kako beba?
- Sve življa svakim danom, kao da joj se žuri!
- Ha, ha, ha, možda ne bi bila tako živahna kada bi znala što je čeka. Porod je, kažu, velika trauma. Ali, ne brinite, bit će to krasno dijete, vidjet ćete.
- I mi se nadamo...
- Izvolite sjesti, popit ćemo čašicu vrelog punča za početak.
- Baš će nam goditi, vani je danas vrlo hladno.
                            .
Približio joj se i skočio u naručje. Iako je šutio kao zaliven, zec se ponašao kao da je već poznaje, i ona je osjetila priličnu bliskost kada se onako velik, mek i dlakav privio uz nju. Zatvorila je oči i počela je maziti zeku. Osjetila je strujanje zraka oko sebe. Tlo pod njezinim nogama nestajalo je; osjećala je da je nešto podiže u zrak.
                            .
OSJEĆAJI SE RAZMJENJUJU PREMA SREDNJOJ VRIJEDNOSTI SEBIČNOSTI NA DAN KADA JE ONA ODLUČILA DA SVE TO VIŠE NE MOŽE I NE ŽELI TRPJETI.
                            .
Kada je došao na posljednje odmorište prije stepenica koje su vodile do njegovog stana, osjetio je umor i laganu vrtoglavicu. “Morao bi se više odmarati ovih dana”, pomislio je. Nije primijetio da je njegovo odijelo promijenilo boju iz zelenog u crno.
                            .
- Recite, kako ide vaš posao ovih dana?
- Moram priznati, ne baš najbolje. Pohodio sam neke audicije, ali, nažalost, nisam još uspio dobiti angažman.
- Zaboga, vama to zacijelo vrlo teško pada. Mislim, upravo sada, u vrijeme kada vaša supruga čeka bebu.
- Draga, nemoj, molim te, zamarati goste svojim pretpostavkama.
- Ne, ne, niti slučajno, gospođa nas uopće ne zamara. Mislim da je vrlo uviđavno od vas što se zanimate za našu situaciju. Uvijek ste bili vrlo ljubazni prema nama.
- Dragi, pa mi moramo nešto učiniti za ove drage mlade ljude. Ne bi li ti mogao nazvati nekog svojeg prijatelja u studiju i pomoći im?
- Hm… Da, mislim da bih mogao nešto učiniti… Mladiću, nazovite me u ured u ponedjeljak, obećavam da ću imati dobre vijesti za vas!
- Jesi li čuo, dragi!? Zatekli ste nas… Doista ne znam što bi rekla… Vi ste naprosto suviše dobri prema nama, ne znam kako ćemo vam se ikada moći odužiti.
- Ne brinite ni o čemu, mlada gospođo. Samo želimo da brinete za svoju bebu.
                            .
Imala je zatvorene oči. Bojala se. Čvrsto je privila zeku uz sebe. Nije znala gdje ide, ali je imala osjećaj da se istovremeno kreće posvuda. Nije joj to odviše smetalo. Sve dok nije počela padati. Brzina se naglo povećavala pa je vrlo snažno udarila o površinu vode. Nije osjećala bol. Samo toplinu i smirujuće prelijevanje vode preko ušiju koje je stvaralo čudnovate zvukove. Zvukovi su počeli ličiti na grgljanje, a potom na glasove. Tihe, duboke glasove. U prvi mah nije mogla raspoznati što govore, ali se naposljetku izdvojila rečenica: "Sve dobro proći će, a sve loše neće biti važno".
                            .                       
- Dragi, misliš li da je vrijeme da počnemo?
- Apsolutno, draga. Molim vas, pridružite mi se u salonu.
- Hvala na večeri, bilo je odlično.
- Rosemary, ne morate mi neprekidno zahvaljivati. Dođite, pokazat ću vam recept za nadjev, ostavimo muškarce nasamo.
- Hvala, draga, natočit ću ti kasnije čašicu konjaka.
- Vrlo lijepo od tebe, dragi.
                           .
Još uvijek se nije usuđivala otvoriti oči. Obuzeo ju je djetinjast osjećaj da zna sve o svemu. Baš se tako ponekad osjećala kada je meditirala, samo je ovo sada bilo mnogo nestvarnije, ali i životnije. Glasovi su minuli, tišina je bila apsolutna - mogla ju je čuti. Tada je osjetila tugu. Počela je prvo plakati, pa ridati; uhvatila se za lice i jecala iz sve snage. Drhtaji plača bacali su je kao ribu na suhom i ona nije mogla, sve da je i željela, prestati. Bio je to vrlo čudan plač. Možda nalik urliku nekog tko je zarobljen u automobilu koji tone. Znala je da te krikove ne čuje ni ona sama. Niti ih bilo tko drugi može čuti.
                          .
- Ljubavi, stigao sam... Zašto si u mraku? Pa ti plačeš, što se dogodilo!?
- Tako se bojim, sanjala sam da sam te izgubila…