Usudio se dirati


Glas Joan Baez
Raspleta, razasuta kosa
Mekoća
Dim, dum-dum metak u njezinoj puti
Husky nije samo ime pasmine
Voda
Mlijeko
Whiskey
Nepce poslije poljupca dugo ostaje suho
Katastrofa će se dogoditi jučer;
Naime, rastanak je pobjeg'o u strast
J'adoube, ali ne mogu baš mnogo učiniti -
Pelud sam poslao u Medelin
A napor u Berlin
Oko grudi namjeravam sagraditi košnicu
Posjest ću putenost u kolodvorsku čekaonicu

Bazga miriše povrh tvojih ramena
Zbog toga artist može pasti s trapeza
Ali, cirkuski okrestar svejedno svira i dalje
Zašto je (u)krasan tako tužan klaun?

Vidjelica je stara usidjelica
Možda joj zato nismo vjerovali
Dim se davno bio obećao jutarnjoj sumaglici
Sipit će strast još dugo kroz škure od nevjere

Pitanje stila


Nešto kao glazba
ili težak miris borovine

kao galeb poravnat s morem
onaj osjećaj trenutak prije sna
sliči nakratko na sreću

seks, baš kao i zaborav u piću kasnije,
a zapravo, kako tvrde nezavisni eksperti,
uvijek i sada
najtuplje je umirujuće sredstvo

ti misliš da ti je ono prepisano za cijeli život
doduše, pomaknuto i promiješano sa sjećanjem, tek toliko,
da se ne bi moglo pronaći negdje bliže.

Pitanje stila II.


Sve se mijenja kad od njezinog glasa osjećam da kopnim, polako nestajem
i klizim s rešetki stvarnosti, pa u izmaglici fatalne smjese rakije i ambijenta,
kao da ga čujem, dolazi slično kao glazba, na prstima, urlajući u sebi,
još jedan strašan oksimoron. Posljednje piće.

Sonata za votku, četveroručno


Zavolio sam kurvu
uostalom, zašto je ne bi tako zvao?
poštujem ju baš zbog onoga što jest
uzima novac, ševi se slobodno kao što diše i nikome ne drži prodike
muškarci su ionako tek ukras oko njezinog ponosa
svejedno sam ju zavolio, jako
ali ne onako kako se voli pas, djevojka ili otac
obožavao sam svoju kristaliziranu nemilosrdnost u njoj
bilo je to zastrašujuće otkriće; sve što sam joj ikada rekao bila je istina
znam da sam ja njoj bio drag
nije joj smetala moja nježnost… valjda
učinilo mi se da sam jednom vidio zametke suza u kutovima njezinih očiju
to me toliko zaboljelo da nisam mjesecima mogao plakati
grlio sam ju svom snagom, dugo, dugo, ali mnogo kraće nego što sam želio
baš kao i ja, bježala je od povreda zadobivenih na privremenom radu u životu
i mrzila iz dna duše sjenu koja kad-tad prođe kroz pogled svih ljubavnika
nisam je mogao uvjeriti u to da nitko nije u stanju gledati ravno u sunce; uostalom, zašto bi to netko želio?
nije mi vjerovala
želio sam ju je odvesti u kino, da jedemo kokice iz iste kutije kao svi ostali parovi
nije pristala
rekla je „možda, ali da smo se bili upoznali pod nekim drugim okolnostima“
a najbolje što znam o sebi upravo su okolnosti u kojima smo se bili pronašli
javila mi je jednu večer da ima nekog
nisam znao znači li to da više ne želi gledati u sunce
svejedno
poželjeh im mnogo sreće
sam sebe ugodno sam iznenadio kada sam shvatio da to stvarno mislim
sada slušam violinu i pitam se kada će me na svojem dnu ostaviti i ova flaša
obećao sam sebi čvrsto da ću voljeti opet
jednoga dana
kada to doista više neće biti nikome važno

Pravilno raspoređena snomorica 2

(erotski ragtime)


Goropadni je strizimlat
uboden u vrat
- Kaj, nečeš se više z menom karat', a?

Veliki deseti «Nervus vagus» neutješno je krotio bokenporte.

A dlanovi, avaj, žuljeviti od drkačine
niti ovome težaku nije ništa ostalo od vina.

Auštafirung nije nikada uspjela ponijeti natrag
šamarčina, tres, šmrklj je odletio glavom kroza zid, plač...

Potpunost je uglavnom tek prazna zahodska daska
koja sama ne može rasrditi nikoga bez izričitog pristanka.

Noć traje fakat preko svake mjere za hrabre reportere
sa stratišta, od ljubavnog svratišta, ravno do vašeg doma
«Dovraga», pomisli, «tek mu se sada dizao na nju».

Kladio se na tekmu Rabotnički – Željezničar 2:3
fala Bogu, Marija Magdalena nikada nije odigrala neriješeno.

Trljala je nježno radijator vimom, kao da se stidi užitka.
- Krava jedna! - susjeda, učini joj se, namjerno je prolila u dnevnoj sobi kavu.

Raspolovi me! Natakni mi ormu na prazan vrat! Ajmo se jebat'!
ne tjerati ditiramb na konac, niti obrnuto, stoji u uputstvu za uporabu trača
prosječni začinjavac u svom životu popišao se najmanje 100.000 puta

Nikada nije gledala u oči stranaca tako duboko kao nakon rastanka s njim.
Deset godina kasnije,
smrzotina je drsko napala cijeli držak biča.
- Razdjevičio sam se ponovno – priznao joj je plačući, dok je utrljavao kružim, dubokim i ravnomjernim udarima suze ravno u ranu.
«Šaka tigrovih pruga vrijedi više od bilo kojeg umjetnika»,
zaključila je ona nešto kasnije u staloženom dijalogu s fenom.

Poljubi me, sad je pravi čas; obraz je zaspao
od dana, od noći,
od vjerovanja čvrstoći.

Rapsodija radosti u plavoj odi


Bronzani odljev tvojih misli nikada nije
u podnožju imao pločicu na kojoj piše
Ti si moj
pali, neznani junaci, tako različiti od mene,
obožavali su tu tvoju statuetu u letu, odrešito, vojnički i dizali se,
brzo, na zapovjed, da bezgrešno odmarširaju u zaborav
samo... tamo više nije bilo mjesta čak niti za mene
Ti si moj
učinilo mi se da čujem dok sam prolazio trgom koji si ti odavno prelebdjela
s vrećicama punim povrća i tijesta jer si žurila skuhati nam večeru
razbor i glad, strast i rad, mar i slast izbori su koje sam nepogrešivo rušio u anarhokor
mraz se uhvatio na plavu neonsku reklamu
iz daljine, noću, namjesto smirene veličine odsjaja reklame pogrebnog poduzeća,
uzduž dijamantne dijagonale trga,
učini mi se kao da na njoj piše
Ti si moj
i probi me kao hladni znoj neka nastrana sreća
- Je li, napokon, došao i taj trenutak!?
- Nazbilj - reče gavran
umiri me naposljetku povratak mojih starih školskih shizofrena
sretno djetinjstvo, makar i u lektiri, blagotvorno je poput eliksira sjedobradog Obliviona
- Nazdravlje – zahvalim se tiho, hvatajući zrak širokim zamasima misli po stvarnosti,
a jeka vrati moj glas od zidova zvuka koji nikada nije žigosao tvoje srce
Ti si moj
Bolesnom nježnošću prelazim jagodicama prstiju po svojoj podlaktici
i pišem nepostojeća slova, baš kao sada
Ti si moj
srećom, sjećanje na tuđi dodir blijedi puno brže od lika
onesvijestio bi se smjesta da nije tome tako
vjetar nadaleko pronosi smrad običnosti moje pojave
pa izgledam sasvim normalno okružen luđacima
netko od njih nekoliko mi puta dnevno šapuće na uho
Ti si moj
Magično je to... to da su krhke magnetske silnice kojima se ljudi privlače tek ponizne žene strašnih magnetskih silnika
nemilosrdno je i golemo njihovo znanje
makar je jedino što ćete ikada čuti od njih to da su romantika i sve te stvari
jedno obično sranje
- Racio! - urla kroz prozor računovođa tražeći pri tome bjesomučno nekog momka na internetu da uknjiži još jedan felacio. Šifra:
Ti si moj
šumi more
valovi diskretni i vitki kao ti zovu k sebi
varljivo je doba dana, ali…
jebi ga, Sirene su raskvašene, zadrigle profuknjače i nudistice, a vremešna Venera nakon povratka s plaže naizmjence puši dvojici kuhara iza hotela za zajutrak
ne može se čovjek više pouzdati u Antiku ni kod planiranja samoubojstva
hvala Bogu
Ti si moj
parola je koju sunce svakodnevno vuče preko jutarnjeg neba
sve da je i obližnja crkva platila taj oglas, dobro izgleda
dosta je bilo
odlazim iz ovih stopa istetovirati na svoje spolovilo posve kratak zapis
Ti si moj


                                                                                     I Božji

Tamo, tamo daleko...


Kažu da je tamo,
na rubu tamne i guste šume
grob djevojke
koja je voljela nesretno
neuzvraćena ljubav
oduvijek je bila
najljepša partitura
za jednoručnu smrt
koja oporučno ostavlja
ljubavnika sudbini
kažu da jednom godišnje
netko u proljeće
posadi ružu na tom grobu
i da ta ruža cvate cijelo ljeto
ali, čak niti ona ne može
podnijeti prvi mraz
kažu da nitko posve sigurno
ne zna kako se ta djevojka zvala,
iako su svi sigurni u to
da je bila jako lijepa
kao da ružni ljudi
nemaju pravo
umrijeti zbog tužne ljubavi
kažu i da se ne valja
odviše zadržavati u blizini toga groba
naputak taj pogotovo
vrijedi za zaljubljene
jer se ondje, tako barem kažu,
motaju demoni
koji se hrane
lomljavom nečijeg srca
govore jedni da je par
koji je tamo često skupljao drva
izgubio dijete
drugi se kunu da je grom
pribio u zemlju
dva dječaka koji su se
kriomice tamo nadraživali
treći samo čvrsto
drže svoju rakiju
i ne žele ništa reći
strahote o kojima mogu
tako mnogo šutjeti
sve su što oni znaju
osobno, ne vjerujem nikome ni riječ
i čvrsto sam odlučio
provesti noć pored tog groba
pa makar to bila i posljednja
noć prvog dana
vječnosti
do ponovog rođenja
demona zauvijek uništenog
dobrotom

Pravilno raspoređena snomorica 1


Sanjaš li me još noću?
mene redovito na javi pobuđuju snovi o sreći
našoj
kao da je neprekidno
neprekinuta
tama
u koju bez udisaja zaranjam
s mjesecom na leđima
svaka 24 sata
Sanjaš li me još noću?
kad sam odsutan kao urlik ishlapjele noćne more
nisi me htjela predati noćnoj straži tada
hvala ti
dospio sam neopazice otrčati počasni krug
oko devetog kruga
prsnule su sapi prvog konja u šokiranom gledalištu
napor je bliži smrti nego svjetlosti koja te svakoga jutra pita
Sanjaš li me još noću?

Jutarnji nokturno


U predahu između dva vala mirisa jutarnje bijele kave
tvoja je slika stvarna kao dim cigarete

iznenada, neki glas izvana
presiječe jutro na dvoje; tebe i mene
shvaćam da si sada daleko
kao što je onaj zalazak sunca kraj mora tada bio daleko od nas.

Bijela bojanka


noćašnji me san sporo uvodi u dan
uspomene nježno zibaju uravnoteženost
ako je prevrnu, neću moći zaspati
više nikad
zovem u pomoć
svog privatnog
ekvilibrista
taj je nepouzdan
i podjednako tako
samopouzdan
kao razum
o takvim stvarima ti ionako već dugo uopće ne razmišljaš

Ritam ljubavi


Sjetio se da su sve životinje poslije snošaja tužne. Sve što je osjećao bio je izostanak sjećanja na nešto što bi ga povezivalo s drugima.

Njezina ga je slika udarila poput groma.
Baš kao što grom može zapaliti cijelu šumu u požar, tako je pojava njezina lika potpalila zrak punim mirisom žene.

To je bilo suviše jako; sklupčao se i otvorio oči tek kada je shvatio da od koljena ne može disati.
I rekla je: “Voliš me?”. Odgovorio je: “Volim te”.
Čekao je. Strpljivo, riješen da posve čiste savjesti dočeka radost.

Odjednom, krik zatjeran duboko u utrobu nedavno minulim orgazmom naglo se oslobodio i potpuno preplavio njegova pluća, pa je zarinuo nokte na ruci kojom se doveo do vrhunca natrag u svoje meso.
To ga je, na sreću, vratilo u prostor i omogućilo bijeg u urlik.
Urlao je u naletima, ravnomjerno, kao da trči po oštrim vršcima urlika, vođen nevidljivim metronomom koji određuje ritam vođenja ljubavi ili izbacivanja ljubavi iz sebe.

Emina


- Dobro došla kući - reče on.
- Pa nisam ni bila vani –
odvrati ona nehajno.
Žurila se u kuhinju
da stavi u vazu cvijeće
koje je donijela iz bašće.
On je pošao za njom,
ali je zastao
jer je na podu
ugledao crvenu laticu.
Izgledala je živo,
tako sama,
nasred praznog poda,
kao da je srce kuće.
Osmjehnuo se,
i krenuo prema njoj
da uvuče prste
u njezinu kosu
hladnu od oštrog
jesenjeg dana.

San


Ja ostat ću tek san
znat ćeš to čim otvoriš oči
i ugledaš samo zrak prazan kao što je to naš zagrljaj
sve što je bilo sada je uminulo
od čeličnog stiska vjerovanja uvijek nepouzdanoj čvrstoći.

Vraćat ćeš se kući zaraslim putevima
od kojih zaziru čak i ona onostrana bića
što namijeniše nam ovu tako ljudsku sudbinu.
Pa kad pustinja u plavičastoj izmaglici,
s tek pokojim usahlim grmom,
učini ti se užasno poznata i bliska
jer u njoj vidiš otiske naših nekad golih i cijelih tijela,
tad sve, baš sve, bit će ti posve jasno.
Ja ostat ću tek san.

I svi stražari koji paze da ne kročiš neoprezno u sebe samu,
i sva djeca koju ćeš čuvati,
i sve godine koje će se jedna preko druge prelijevati u više-manje pastelnim tonovima sve do sijede,
i sva radost koja će se, ali samo s početka, kao sunce odbijati od tvojih suza kada se sjetiš mene,
i svaka mala stvar koja će te iznervirati,
i sve vještine koje ćeš steći kao krotiteljica neobičnih oblika sastajanja, rastajanja i obične tuđe boli,
i svaka molitva koje ćeš se sjetiti u opasnosti,
i svaki drhtaj srca kad predosjetiš da će te netko podsjetiti na mene,
i svaka razlika u tonovima nesnošljive ljudske buke koju samo ti čuješ
(iako znaš da je svi podnose šutke),
i svaki uvjerljivi prodavač umjetnih tigrovih pruga na kojeg ćeš naletjeti slučajno,
bježeći od slobode,
i svaka besmislena rasprava o tome tko je u pravu,
i svako vražje iskušenje,
i svako ponizno iskupljenje -
sve će te to nositi sve dalje i dalje od mene…
Ja ostat ću tek san.

I onda, jednom u sredini, kada te zaostali udar moje blagosti zasiječe kao sablja,
a moja divljina obgrli meko i raznježi kao da si dijete,
preživjet ćeš bol ponovnog rađanja.
Ali nećeš se više bojati, znat ćeš, sve se važno već odavno dogodilo unaprijed.
Ja ostat ću tek san.

Od tada, svatko tko uđe u tebe probudit će velike bijele ždralove koji će poletjeti
i svojim besprijekorno počešljanim krilima, u pravilno raspoređenim naletima
snomorice, razarati svaku tvoju pomisao na spokojnu potpunost.

I sve me slabije pamtiš,
kako prolaze godine,
moj je snomorit dodir ionako suviše nježan i strahovito poznat pa je postao finiji od najfinijeg rižinog papira, više ga nema, čak niti kristalnim suzama potkupljivi stražari na vratima sjećanja već odavna ti ne  mogu pomoći.
Ja ostat ću tek san.

Vratit ću se još jednom potkraj, kad u snu usniš san, stavit ću ti prst na usta i zamolit ću te tiho da redovito plijeviš svoj komadić zvjezdanog vrta. To je jako važno, iako za to nema nekog posebnog razloga, pogotovo sada. Moje lice u njemu ne možeš vidjeti. Znaš i sama da nikada, čak više niti sebi, ne dolazim zbog čežnje.
Ja ostat ću tek san.

- Što će se još dogoditi? - upitat ćeš se na kraju.
Ne znam.
Niti ću ikada to saznati.
Znam samo da
ostat ću tek san
noćašnji
u ovom beskrajno dugačkom danu što proteže se kroz čitav život
i jedva, baš jedva čekam da konačno zažmirim.
Tad ću po posljednji put
vidjeti tvoje i moje oči.

Ne budi me, molim te, kad jednom napokon umrem.

Čekaonica


živim s prednje strane duge
na odlagalištu sekundarnih ljubavi
tamo gdje pedantni mehaničari srca bacaju svoje olupine
čekam strpljivo da me golemi kozmički magnet
privuče sebi
onako kako smo se zbližili mi

s one pak strane duge,
ali zastrta koprenom u arabeski svih mogućih boja
koje možeš vidjeti samo ako zažmiriš i ispružiš ruku u prazninu
živiš ti
i živi živopisna slika moje smrti koja treperi kao stari televizor
ne možemo se više sresti
privukli bi sve što je oko nas
i uvukli u dugu
a duge, to zna svako dijete, zapravo ne postoje
one su iluzija, opasna razbibriga očiju koje su premalo razmaknute od srca
unatoč tome, željeli mi to ili ne, stvarno je samo to da
ostat ćemo zajedno, zauvijek zbliženi u našoj nepreglednoj razdvojenosti
život koji živimo svaki za sebe baš je zato samo naš.

Bol


Kada prolazim zabačenom ulicom
u gluho doba noći
pa se ni psima više ne da lajati na me
ti me vidiš
promatraš me i znam da paziš da mi se štogod ne dogodi
kada pijem, pa makar i cijelu noć, ti bi ujutro, samo da mi je palo na pamet da te pitam, znala točno reći koliko sam popio
bolje od mene poznaješ sve ljude s kojima razgovaram
neki nepristrani promatrač vjerojatno bi rekao da je to zato što nisi subjektivna
ja mislim da je to zato što si sveprisutna
ali nikoga ne zanima što ja mislim
pogotovo ne o tome
kada sanjam... samo kada sanjam, puštaš me da odem daleko, sve do malog prozora na obzoru
znaš da ću se vratiti nazad
kada se probudim,
nakon onih nekoliko trenutaka u kojima zurim u stvarnost i tebe, a ne vidim ni tebe ni stvarnost,
poljubit ćemo se i nećemo se više odvajati cijeli dan
a onda ću opet, koliko god to odgađao,
morati kad-tad zaspati
pa opet sve ispočetka...
i ja tebe poznajem dobro
osjećam svako tvoje raspoloženje i znam unaprijed kada ćeš biti opet vesela
svaki tvoj drhtaj dežurni anđeli momentalno prenose do mene
na primjer, znaš da mi se ne sviđa tvoja nova frizura i znaš da ti to nikada neću reći
sve znaš o meni i ja o tebi
sve kada bismo to i htjeli, već odavna ne možemo ničim uvrijediti jedno drugo
i volim, jako, haljine koje te omataju vitku kad strastveno plešeš u njima
ne smetaju me ni bore kojima godine mreškaju tvoje lice
kao što maestral bora kristalno čisto more iznad najfinijeg zlaćanog pijeska u plićaku
znam što misliš o nekim idiotima na poslu koji ti dosađuju već odviše dugo
naš je suživot postao jedna posve ugodna rutina
znam da prije spavanja, kada zatvoriš oči, radije biraš dugu nego pogled u čisto, bijelo svjetlo
i uopće me nije strah
za razliku od svih drugih ljubavnika na svijetu
koji nemaju pojma o neprolaznoj istini da danas jesi, a sutra više nisi, ja znam da se nikada nećemo rastati
više se ni ne sjećam kako je izgledao moj život prije tebe i ne zanima me to previše
ti si oduvijek bila tu
samo ti
sjećaš se: ja sam te čvrsto,
strašno čvrsto,
privio u naručje
kao da nam je to bio posljednji, a ne prvi put
kada te ona, prije nego što se okrenula i otišla bez ijedne suvišne riječi,
ostavila meni

moju bol.

Vrijeme ne liječi ništa


Naslanjaš bicikl na zid, malo zakrećeš prednji kotač da se okvir ne bi slučajno prevalio. Ulaziš u malu trgovinu mješovitom robom u tvojoj ulici,
staneš u red iza gospođe s pundžom, ne vidiš joj lice,
ali razmišljaš o tome da pundža i gospođa sigurno pamte i neka mnogo bolja vremena.
Hrđav zvuk njezina glasa samo pojačava tvoj dojam.
Sjetiš se potom da moraš popodne našiti podstavu na onu plavu haljinu,
i da bi trebala nazvati Sanju da se poslije nađete na… na redu si:
- Pola kruha, majonezu Zvijezda u tegli, rezance za juhu, one s jajima, molim,
molim, molim Boga, kao nikada u životu, znam da uspjeva jer sam mu posve, posve blizu, čujem samo svoj glas iako ne mogu pomicati usne, blizu sam mu, već klečim na oltaru, visokom, toliko visokom da tamo gore više ne želim ni tebe, ni ljubav tvoju ne želim, ni oči svoje ne želim, jer ne želim više ni pogled tvoj na sebi, ne mogu te zagrliti više nikad, pa ni ruke svoje ne želim, noge mi ne trebaju - kamo god da me odvedu, to je sve dalje i dalje od tebe, zrak mi više ne treba, zato ni pluća ne želim, ni bolju polovicu svojeg srca ne želim,
smrt je cijela jedino što želim.
I ako umrem sada, u redu je, ti ćeš otići sa Sanjom na kavu, malo dužu s toplim mlijekom i jednom vrećicom šećera, sanjarit ćeš malo na suncu dok ti se Sanja žali da izluđuje je mama, poslije ćeš sjesti na krevet u svojoj sobi, gledati kroz prozor i tik prije nego te misli opet ponesu do mene, pogledat ćeš radije u otvoren ormar; pametnije je razmišljati o tome što ćeš obući večeras, da budeš što privlačnija samo njemu,
Njemu, samo Njemu želim vratiti svoju dušu, bol ju je otrgla od mojeg tijela kao more mahnito brod od sidra i ne mogu, više čak ni to ne mogu, prekinuti svojom rukom i tu posljednju sponu, čekam da se posljednja želja koju ću imati vrati odozgo, s konačnog suda.
“Odakle toliko suđa?”, pitaš se u sebi i gledaš na zidni sat jer ne znaš hoćeš li sve stići do osam kad on doći će po tebe i bezazlena se slutnja tad u trenu pretvara u tamocrvenu strepnju, namreškanu, nabranu, nalik teškom brokatu, tkanini koju ti toliko voliš, pa se pitaš koliko je sve to što činiš daleko od crnog
groba se ne bojim, niti bilo čega drugog, tu gdje ja jesam niti zlo preživjet ne može,
ni anđela palih
dvadeset
godina
kasnije
jedan je dječak na ulici viknuo moje ime,
a ti si zastala na pola puta do dnevne sobe, sa šalicom vrelog čaja u ruci,
i pustila jednu savršeno okruglu suzu koja se preko tvojeg obraza
otkotrljala natrag u vrijeme. Ponijela me kao plima, onako mala, beskrajno topla i čista, utopila je svu moju bol i oprala moje tijelo, blaga kao povjetarac poslije oluje,
da posve spreman dočekam natrag svoju dušu koja nikada nije ni bila daleko od neba.
“’di si stavila majonezu?”, hodnikom se poput pikula rasuo oštar povik i zakotrljao ispod dovratka na putu u dnevnu sobu. Nisi osjetila vrelinu čaja koji ti se razlio po prstima kad si se naglo prenula iz budućnosti.

A njega nema...

sve što imam nisam nikad, nikad skrivala
al' sam zemlju, alaj, crnu dolje gledala
nisam, alaj, nisam rekla niti jednu riječ
kad je, alaj, ispred mene na put stao on

sve smo znali, alaj, jesmo k'o da sanjamo
a ja sam se, alaj, s njime, opet rodila
kad me prvim dahom svojim napojio on
tad se, alaj, čuo pravi srca moga pjev

A njega nema...

nisu sati, nisu dani, nisu ni godine
što od mene, alaj, sada rade robinju
samo rana moje duše, alaj, nesretne
Jer mi njega život dadne pa ga oduze

sad sam sama, alaj, sama, brojim bisere
oko svojeg bijelog vrata suze čuvam sve
da ih, alaj, pred svog dragog čiste pobacam
kad nas tama, alaj, tama opet sastavi

A njega nema...

stat ću, alaj, ispred njega na put tada ja
neću reći, neću, alaj, niti jednu riječ
nit' ću više, alaj, crnu zemlju gledati
opet ću se i ja s njme, alaj, roditi