Vrijeme ne liječi ništa


Naslanjaš bicikl na zid, malo zakrećeš prednji kotač da se okvir ne bi slučajno prevalio. Ulaziš u malu trgovinu mješovitom robom u tvojoj ulici,
staneš u red iza gospođe s pundžom, ne vidiš joj lice,
ali razmišljaš o tome da pundža i gospođa sigurno pamte i neka mnogo bolja vremena.
Hrđav zvuk njezina glasa samo pojačava tvoj dojam.
Sjetiš se potom da moraš popodne našiti podstavu na onu plavu haljinu,
i da bi trebala nazvati Sanju da se poslije nađete na… na redu si:
- Pola kruha, majonezu Zvijezda u tegli, rezance za juhu, one s jajima, molim,
molim, molim Boga, kao nikada u životu, znam da uspjeva jer sam mu posve, posve blizu, čujem samo svoj glas iako ne mogu pomicati usne, blizu sam mu, već klečim na oltaru, visokom, toliko visokom da tamo gore više ne želim ni tebe, ni ljubav tvoju ne želim, ni oči svoje ne želim, jer ne želim više ni pogled tvoj na sebi, ne mogu te zagrliti više nikad, pa ni ruke svoje ne želim, noge mi ne trebaju - kamo god da me odvedu, to je sve dalje i dalje od tebe, zrak mi više ne treba, zato ni pluća ne želim, ni bolju polovicu svojeg srca ne želim,
smrt je cijela jedino što želim.
I ako umrem sada, u redu je, ti ćeš otići sa Sanjom na kavu, malo dužu s toplim mlijekom i jednom vrećicom šećera, sanjarit ćeš malo na suncu dok ti se Sanja žali da izluđuje je mama, poslije ćeš sjesti na krevet u svojoj sobi, gledati kroz prozor i tik prije nego te misli opet ponesu do mene, pogledat ćeš radije u otvoren ormar; pametnije je razmišljati o tome što ćeš obući večeras, da budeš što privlačnija samo njemu,
Njemu, samo Njemu želim vratiti svoju dušu, bol ju je otrgla od mojeg tijela kao more mahnito brod od sidra i ne mogu, više čak ni to ne mogu, prekinuti svojom rukom i tu posljednju sponu, čekam da se posljednja želja koju ću imati vrati odozgo, s konačnog suda.
“Odakle toliko suđa?”, pitaš se u sebi i gledaš na zidni sat jer ne znaš hoćeš li sve stići do osam kad on doći će po tebe i bezazlena se slutnja tad u trenu pretvara u tamocrvenu strepnju, namreškanu, nabranu, nalik teškom brokatu, tkanini koju ti toliko voliš, pa se pitaš koliko je sve to što činiš daleko od crnog
groba se ne bojim, niti bilo čega drugog, tu gdje ja jesam niti zlo preživjet ne može,
ni anđela palih
dvadeset
godina
kasnije
jedan je dječak na ulici viknuo moje ime,
a ti si zastala na pola puta do dnevne sobe, sa šalicom vrelog čaja u ruci,
i pustila jednu savršeno okruglu suzu koja se preko tvojeg obraza
otkotrljala natrag u vrijeme. Ponijela me kao plima, onako mala, beskrajno topla i čista, utopila je svu moju bol i oprala moje tijelo, blaga kao povjetarac poslije oluje,
da posve spreman dočekam natrag svoju dušu koja nikada nije ni bila daleko od neba.
“’di si stavila majonezu?”, hodnikom se poput pikula rasuo oštar povik i zakotrljao ispod dovratka na putu u dnevnu sobu. Nisi osjetila vrelinu čaja koji ti se razlio po prstima kad si se naglo prenula iz budućnosti.