Horoskopu ne treba vjerovati


Komet je napumpao sonet
Mars je opet na kontroli kod Sakomana
Tri praščića udebljala su se i ne mogu više proći kroz vrata

Sex cathedra


Kao što i sami znate, o sreći se nema bogznašto napisati.
Sreća je sramni period, menstruacija između dva snažna udara života.
Za prave muškarce to je tričarija i isprazna zabava dokonih istraživača smisla i osvjedočenih razarača temelja društva.
Ozbiljni se pjesnici njome tek katkad i posve rubno bave.
Bogu hvala što nisam jedan od njih.
Tako sreća ne bi bila uopće vrijedna spomena,
samo kada njezin vlasnik ne bi bila ti.

Uzoritost


Želim svaki dan jesti tvoj seks
buditi se tvrdo kuhanih jaja i pojesti porno doručak:
na popis za špeceraj nadodat ću uvijek
barem 25 dkg koso narezane jebačine

Svake večeri gledat ćemo na televiziji u 7 i 15
S/M radionicu, pa kada odemo u spavaonicu
napravit ćemo brodet od naših izlučevina i tučeni mrs
mirisa zakucat ćemo ravno u podignute noseve susjeda

(i zaboljet će vjernost gubitak pamćenja na vrijeme grubosti
provedeno u samoći koju drugi nisu nikada prepoznali...
zato nećemo nikada zaboraviti da imamo jedno drugo)

Poševit ću potom svaku jurišajuću eventualnost u borbi protiv
svakodnevice
gledat ću tebe kako se ševiš s prokuristima realiteta
- Iščupat ću, majke mi, iz tvojih noktiju i zadnji trun nejebice!
umorni i sretni, zajedno ćemo donijeti prekrasno umotane
višestruke orgazme
na skup obiteljskih antikvara i doktora
koji će proaktivno ogovarati
aktualnog lokalnog kenjatora (od kojeg su već, naravno, uzeli lovu);
vidjet ćeš, jagmit će se čak i za pogače od sline!

Shrvani naposljetku od buke i bijesa prohujalih stoljeća
te kompetitivnih automobilskih naplataka/
u vrtnji dokidača dječjih doplataka=0,
uhvatit ćemo se za ruke i pitati prvog začuđenog prolaznika:
“Striček, koliko je sati?”

Never more


Friends and friends from the great world cities
In hotels where waiting to fly again.
Never to meet each other with the same desire
Heading upon departure bravely for the hills
To hunt the last of the great, and yet the most humble of all decisions
Not ever to reach for someone different than the stranger.

Orkestracija


Ponekad
kada tuga
gusta kao
milk shake
prelije se
preko ruba
standardne
čaše za gemišt
tonovi
jedne pjesme
podsjete me
na to da nikada
nismo sami
sve je vrijedno
nastalo i nestalo
u samoći
dobro je da nitko nije
blizu mene
dok me prebiranje po tipkama
na tren prikuje za ljude sve
dobre ili zle
a najbolje od svega
jest to da se kod kuće
već godinama
nitko ne pita
hoću li se vratiti
tek tada
mogu biti posve siguran
da sam zavrnuo ventil plinu
i naručiti spokojno
još jednu standardnu čašu
za...

Za Toma


Umire se na razne načine: nasilno, od starosti, u bolesti, herojski, ili sasvim slučajno...
U svakom slučaju, smrt u trenu zamrzne svakodnevicu.
I nitko ne može učiniti ništa u povodu toga.
Umire se ponekad i hotimično.
Može se umrijeti tiho, ili s urlikom na usnama.
Poneki zamru, “umru” samo privremeno, a neki pak kažu da su prošli kroz tunel svjetlosti i vratili se natrag, na ovu stranu.
Oni koji vjeruju moraju vjerovati i u to da nitko nije preminuo prijevremeno.
Možda je to tako, možda sam i ja bio sklon vjerovati u to da odlaziš upravo u trenutku kada moraš otići.
Sve do 1. kolovoza 2005. godine.
Da se razumijemo, imao sam svoje mišljenje o njemu.
S tim se mišljenjem ponekad nisam slagao, jer svoje su mišljenje o njemu imali i neki drugi ljudi.
Od kojih su ga mnogi mnogo bolje poznavali od mene.
Svejedno, nisam se s njima slagao.
Ne samo u povodu njega.
Nekoliko minuta prije nego što sam saznao da ga više nema, šetao samo tog predivnog ljetnog predvečerja ulicom, i razmišljao o tome kako je ono kao stvoreno za ljubav.
Ili smrt.
Činilo mi se tada da je najbolje što se čovjeku može dogoditi, kada već mora otići, da to bude na početku ovakve večeri.
Kako god se ja osjećao na kraju i kad god taj svršetak došao, želio bih sâm otići onda kada se tuga zbog odlaska možda može stopiti u opću harmoniju s prirodom.
Brujanje između čovjeka i blage noći dobar je rekvijem za svakoga.
Pa i za njega.
Ovakav ili onakav, bio je čovjek koji je jako volio život.
U tome smo se pak bili slagali, vrlo ozbiljno i do kraja prešutno.
Dok ovo pišem slušam "Mr. Tamobourine Man".
Namjestio sam pjesmu na neprekidno ponavljanje.
Iako to nismo nikada spominjali, siguran sam da je volio Roberta Alana Zimmermana.
In a jingle-jangle morning I'll come following you...

Primijenjena poezija


Osjećam se pomalo kao Sylvia Plath
objesim jednu rundu veša
pa napišem pokoji stih
dobro je što ne perem pelene
i nemam plinsku pećnicu.

Sastanak pogleda u javnom prijevozu


vi što zurite neprekidno
kao da vas uopće nije stid
žudite za ovješenom sisom tramvajske kontrolorke
u potrazi za na naglo ugašenim čemerom
i ćudoređem od čempresa
na kojeg ste pak alergični pa proizvodite
usiljene šale
šarmirat ćete samo mravojede
i bok.

Circulus viciosus


ratara-tata-ratata
katara je trka dada za dr.
kastava iz circola nije još pogodila rastava
guzica majstora od ventilatora
viri
viciosus circulus i
cirkus
potajice šalju
radioaktivnost
u sentiment

Metropolis


Ispred kule
Povrh srčanog izotopa
Teška je metalurgija vradžbine bačene s visoka
Strepite i počujte!

Travanj pada ispod krajobraza grada
Rosa bubnja nasred trga
Ne čuje je nitko
Samo postolari vide propadanje džonova u asfalt
I ćute da bijega više nema

Čiste komprese čvrsto su natisnute na zvuk
Polucija pamćenja pjeni kapučino
- Je l' se javila? - pita netko.
- Jest , violinom je ražestila učitelja floreta.

«Homo sum...», odjekuje Oktogonom
Šav nalik na stidnicu raskinuo je naoblaku, bolero okreće na buru
Kišit će opet, pa onda više neće
Doskora

Bez zaborava


I sat
I rat
Živaca sapletih u krinoline nervoze
Neznačajni su
Kao kazališni kritičar sa senzibilitetom konzerve graha podgrijane na suncu
Tuga-tu-raste
Što nećemo zajedno promatrati ptice
Zauvijek-zavijene-u-oblaku
Dok sele se kat iznad nas;
Agitiraju za spas kompasa od igle
Rabarbara je, baka reče, otrovna
Spaja-lica
Od ljepenke s imenima slavnih
U moru od rabata
Mirno je... To se naš prah isprepliće
S korijenjem jedne obične sekvoje. Ali, jebiga, u Americi.
«Krv je voda!», prošapta okupljenima na mostu odjednom misao
Okrenuli smo i pošli svatko na svoju stranu; ni minutu kasnije, vratili smo se nazad.
- Tko danas pere suđe?

Potpuri


Nakon nekog vremena, nije se moglo napraviti ništa što se već nije bilo dogodilo.
Razdioba vrijednosti unutar sustava koji imaju unaprijed definirane varijable rezultira dosadom.
Ponovno sastavljanje vlastitog života ponekad je zadatak koji uvelike premašuje očekivanja.
Strašno je kada te iznevjeri vlastiti san.
Potom je otvorio sokovnik kako bi iz stisnutog dlana sasuo unutra rukovet tuđih stihova.
Sjednite na vlastite dlanove, molim. Pokušajte se sada obraniti od šamara.
Oni koji zastupaju smrt više neće moći pronaći mjesto i simpatije u našim redovima.
Zašto je okrutnost tako univerzalno sredstvo komunikacije?
Kako prostreš rafal iz kalašnjikova, tako ćeš kasnije pronaći polegnute leševe.
- Mislite da se varam? Pa, ako je tome doista tako, zašto se ona uopće nalazila s Marjanskim?
Vrijeme za počinak odavno je prošlo, ali otvorit ćemo još jednu bocu.
Posve je svejedno tko te tako neprirodno smjestio unutar sheme ove nove poslovne organizacije.
Radost je najskuplja droga od svih preparata koje moramo platiti vlastitom nesrećom.
Kada krene iz dubine, emociju ne može zaustaviti nitko. Osim onaj kojeg stvarno voliš.
Sasvim mala, mala razlika između glavnog tona i polutona jecaja u plaču otkriva istinitost namjere da zavaraš samu sebe.
Krenemo li ovom stazom naprijed, sigurno ćemo doći do izvora s kojeg nam dolazi starost.
I mudrost.
Radost mladosti osušit će se posve u neprekidnom razmišljanju o nekom višem smislu.
Postojanje će, naposljetku, učiniti nepotrebnim razmišljanje o radosti mladosti.
Ako dovoljno dugo sjediš na gajbi piva, stražnjica poprima konfiguraciju oblika rešetke u koju se spremaju boce.

Unutarnje savjetovanje


Rastočio se u sekundi u svemu što se još dalo napraviti po pitanju takvog napada od svega izvana.
Razborito je raznosio po samoposluživanju svoju tjeskobu među policama s video tehnikom.
Iako blago omamljen, razaznavao je još uvijek dobro sitne pakosti pobjegle poput otpuhanog komadića izgoretine iz ravnomjernog sagorijevanja sadašnjosti i dokolice.
Ubio je (ali to se desilo vrlo, vrlo davno) pticu koja je ispala iz gnijezda golemom kamenom gromadom.
Nježnost je glavom bez obzira pobjegla od mirisa smrti.
Dobrota je ipak zastala; doduše, pomalo pijana usred gubitka tjelesne ravnoteže.
Rasadište tuđih savjeta vonja po truleži lažnog morala, kao da on nije to sve znao, baš...
Sabrati se mora sve što je otpalo, o tome nema nikakve diskusije, manipulatori samo rade svoj posao.
Radovao se unaprijed prošlosti u koju će procuriti svi ovi teški trenuci tjeskobe.
- Majku mu jebem, to je opet onaj gelipter!
Nekoliko centimetara od izlaza, trostavačna ljepota neke nasumične žene - sisice, guzica, lice - pala je kao sjeme zla na njegova pretvrda jaja.
Dobro je da su zavjese već smeđe od dima cigarete, tako se teže sunčeve sablje probijaju unutra.
Rizle, gdje su rizle?
Kasno se događa, to se naprosto prekasno događa, zaborav prekriva najvažnije detalje stvarnosti prije nego što se oni uopće mogu pretvoriti u cjelinu... Čime se onda oni uopće mogu shvatiti!? Kako se može za njih znati?. Tako da… sve što radimo zapravo je pogrešno, jer ne možemo nikada dobro promisliti. Barem ne u potpunosti, i nikada ne do jasnoće. Možda je baš zato sve onako kako treba biti? I uopće, koga je briga za to, svi ionako nešto osjećaju. Kako se može nekome reći da osjeća ‘krivo’?
Nije bio neki rabijatan tip. Zastrašujuća je ta samostalnost sigurnosti u autentični ljudski strah.
Dolazi. Opet dolazi. Ne, sada više nema nikakve sumnje. Dolazi.
Zadnji joj je put nešto iskrsnulo, ali sada dolazi sigurno. Hoće li biti seksa? Neće svršiti, samo će ga malo protrljati prije nego ona dođe, da sačuva snagu.
Stota po redu cigareta koju je zapalio proparala mu je konačno grlo do kašlja.
Sva sreća da nije oprao prozore, tko bi samo mogao podnijeti tu beskonačnu svjetlost.
Sada, baš sada raspiruje mržnju prema vlastitom razumu do neprepoznatljivosti police s knjigama u koju je zurio već satima.
Trenutak kasnije, prestao je biti sretan zbog toga.
Uh… malo mu je nedostajalo da poludi.

Povijesno gledano


Točno u 14 sati, 27 minuta i 38 sekundi, nije se dogodilo ništa.
Nešto kasnije, u 17 sati 57 minuta i 24 sekunde ponovno se nije dogodilo ništa.
Sve do 19 sati, 34 minute i 11 sekundi nije se događalo ama baš ništa.
Iako se do tada već nešto trebalo dogoditi, u 20 sati 17 minuta i 32 sekunde dogodilo se nije ništa.
Dvadeset minuta i četrnaest sekundi nakon 22 sata još se uvijek nije bilo ništa dogodilo.
I onda, napokon, točno u ponoć, dogodilo se...
Usred noći, počeo je novi dan...