Za Toma


Umire se na razne načine: nasilno, od starosti, u bolesti, herojski, ili sasvim slučajno...
U svakom slučaju, smrt u trenu zamrzne svakodnevicu.
I nitko ne može učiniti ništa u povodu toga.
Umire se ponekad i hotimično.
Može se umrijeti tiho, ili s urlikom na usnama.
Poneki zamru, “umru” samo privremeno, a neki pak kažu da su prošli kroz tunel svjetlosti i vratili se natrag, na ovu stranu.
Oni koji vjeruju moraju vjerovati i u to da nitko nije preminuo prijevremeno.
Možda je to tako, možda sam i ja bio sklon vjerovati u to da odlaziš upravo u trenutku kada moraš otići.
Sve do 1. kolovoza 2005. godine.
Da se razumijemo, imao sam svoje mišljenje o njemu.
S tim se mišljenjem ponekad nisam slagao, jer svoje su mišljenje o njemu imali i neki drugi ljudi.
Od kojih su ga mnogi mnogo bolje poznavali od mene.
Svejedno, nisam se s njima slagao.
Ne samo u povodu njega.
Nekoliko minuta prije nego što sam saznao da ga više nema, šetao samo tog predivnog ljetnog predvečerja ulicom, i razmišljao o tome kako je ono kao stvoreno za ljubav.
Ili smrt.
Činilo mi se tada da je najbolje što se čovjeku može dogoditi, kada već mora otići, da to bude na početku ovakve večeri.
Kako god se ja osjećao na kraju i kad god taj svršetak došao, želio bih sâm otići onda kada se tuga zbog odlaska možda može stopiti u opću harmoniju s prirodom.
Brujanje između čovjeka i blage noći dobar je rekvijem za svakoga.
Pa i za njega.
Ovakav ili onakav, bio je čovjek koji je jako volio život.
U tome smo se pak bili slagali, vrlo ozbiljno i do kraja prešutno.
Dok ovo pišem slušam "Mr. Tamobourine Man".
Namjestio sam pjesmu na neprekidno ponavljanje.
Iako to nismo nikada spominjali, siguran sam da je volio Roberta Alana Zimmermana.
In a jingle-jangle morning I'll come following you...