Unutarnje savjetovanje


Rastočio se u sekundi u svemu što se još dalo napraviti po pitanju takvog napada od svega izvana.
Razborito je raznosio po samoposluživanju svoju tjeskobu među policama s video tehnikom.
Iako blago omamljen, razaznavao je još uvijek dobro sitne pakosti pobjegle poput otpuhanog komadića izgoretine iz ravnomjernog sagorijevanja sadašnjosti i dokolice.
Ubio je (ali to se desilo vrlo, vrlo davno) pticu koja je ispala iz gnijezda golemom kamenom gromadom.
Nježnost je glavom bez obzira pobjegla od mirisa smrti.
Dobrota je ipak zastala; doduše, pomalo pijana usred gubitka tjelesne ravnoteže.
Rasadište tuđih savjeta vonja po truleži lažnog morala, kao da on nije to sve znao, baš...
Sabrati se mora sve što je otpalo, o tome nema nikakve diskusije, manipulatori samo rade svoj posao.
Radovao se unaprijed prošlosti u koju će procuriti svi ovi teški trenuci tjeskobe.
- Majku mu jebem, to je opet onaj gelipter!
Nekoliko centimetara od izlaza, trostavačna ljepota neke nasumične žene - sisice, guzica, lice - pala je kao sjeme zla na njegova pretvrda jaja.
Dobro je da su zavjese već smeđe od dima cigarete, tako se teže sunčeve sablje probijaju unutra.
Rizle, gdje su rizle?
Kasno se događa, to se naprosto prekasno događa, zaborav prekriva najvažnije detalje stvarnosti prije nego što se oni uopće mogu pretvoriti u cjelinu... Čime se onda oni uopće mogu shvatiti!? Kako se može za njih znati?. Tako da… sve što radimo zapravo je pogrešno, jer ne možemo nikada dobro promisliti. Barem ne u potpunosti, i nikada ne do jasnoće. Možda je baš zato sve onako kako treba biti? I uopće, koga je briga za to, svi ionako nešto osjećaju. Kako se može nekome reći da osjeća ‘krivo’?
Nije bio neki rabijatan tip. Zastrašujuća je ta samostalnost sigurnosti u autentični ljudski strah.
Dolazi. Opet dolazi. Ne, sada više nema nikakve sumnje. Dolazi.
Zadnji joj je put nešto iskrsnulo, ali sada dolazi sigurno. Hoće li biti seksa? Neće svršiti, samo će ga malo protrljati prije nego ona dođe, da sačuva snagu.
Stota po redu cigareta koju je zapalio proparala mu je konačno grlo do kašlja.
Sva sreća da nije oprao prozore, tko bi samo mogao podnijeti tu beskonačnu svjetlost.
Sada, baš sada raspiruje mržnju prema vlastitom razumu do neprepoznatljivosti police s knjigama u koju je zurio već satima.
Trenutak kasnije, prestao je biti sretan zbog toga.
Uh… malo mu je nedostajalo da poludi.