Tamo, tamo daleko...


Kažu da je tamo,
na rubu tamne i guste šume
grob djevojke
koja je voljela nesretno
neuzvraćena ljubav
oduvijek je bila
najljepša partitura
za jednoručnu smrt
koja oporučno ostavlja
ljubavnika sudbini
kažu da jednom godišnje
netko u proljeće
posadi ružu na tom grobu
i da ta ruža cvate cijelo ljeto
ali, čak niti ona ne može
podnijeti prvi mraz
kažu da nitko posve sigurno
ne zna kako se ta djevojka zvala,
iako su svi sigurni u to
da je bila jako lijepa
kao da ružni ljudi
nemaju pravo
umrijeti zbog tužne ljubavi
kažu i da se ne valja
odviše zadržavati u blizini toga groba
naputak taj pogotovo
vrijedi za zaljubljene
jer se ondje, tako barem kažu,
motaju demoni
koji se hrane
lomljavom nečijeg srca
govore jedni da je par
koji je tamo često skupljao drva
izgubio dijete
drugi se kunu da je grom
pribio u zemlju
dva dječaka koji su se
kriomice tamo nadraživali
treći samo čvrsto
drže svoju rakiju
i ne žele ništa reći
strahote o kojima mogu
tako mnogo šutjeti
sve su što oni znaju
osobno, ne vjerujem nikome ni riječ
i čvrsto sam odlučio
provesti noć pored tog groba
pa makar to bila i posljednja
noć prvog dana
vječnosti
do ponovog rođenja
demona zauvijek uništenog
dobrotom