San


Ja ostat ću tek san
znat ćeš to čim otvoriš oči
i ugledaš samo zrak prazan kao što je to naš zagrljaj
sve što je bilo sada je uminulo
od čeličnog stiska vjerovanja uvijek nepouzdanoj čvrstoći.

Vraćat ćeš se kući zaraslim putevima
od kojih zaziru čak i ona onostrana bića
što namijeniše nam ovu tako ljudsku sudbinu.
Pa kad pustinja u plavičastoj izmaglici,
s tek pokojim usahlim grmom,
učini ti se užasno poznata i bliska
jer u njoj vidiš otiske naših nekad golih i cijelih tijela,
tad sve, baš sve, bit će ti posve jasno.
Ja ostat ću tek san.

I svi stražari koji paze da ne kročiš neoprezno u sebe samu,
i sva djeca koju ćeš čuvati,
i sve godine koje će se jedna preko druge prelijevati u više-manje pastelnim tonovima sve do sijede,
i sva radost koja će se, ali samo s početka, kao sunce odbijati od tvojih suza kada se sjetiš mene,
i svaka mala stvar koja će te iznervirati,
i sve vještine koje ćeš steći kao krotiteljica neobičnih oblika sastajanja, rastajanja i obične tuđe boli,
i svaka molitva koje ćeš se sjetiti u opasnosti,
i svaki drhtaj srca kad predosjetiš da će te netko podsjetiti na mene,
i svaka razlika u tonovima nesnošljive ljudske buke koju samo ti čuješ
(iako znaš da je svi podnose šutke),
i svaki uvjerljivi prodavač umjetnih tigrovih pruga na kojeg ćeš naletjeti slučajno,
bježeći od slobode,
i svaka besmislena rasprava o tome tko je u pravu,
i svako vražje iskušenje,
i svako ponizno iskupljenje -
sve će te to nositi sve dalje i dalje od mene…
Ja ostat ću tek san.

I onda, jednom u sredini, kada te zaostali udar moje blagosti zasiječe kao sablja,
a moja divljina obgrli meko i raznježi kao da si dijete,
preživjet ćeš bol ponovnog rađanja.
Ali nećeš se više bojati, znat ćeš, sve se važno već odavno dogodilo unaprijed.
Ja ostat ću tek san.

Od tada, svatko tko uđe u tebe probudit će velike bijele ždralove koji će poletjeti
i svojim besprijekorno počešljanim krilima, u pravilno raspoređenim naletima
snomorice, razarati svaku tvoju pomisao na spokojnu potpunost.

I sve me slabije pamtiš,
kako prolaze godine,
moj je snomorit dodir ionako suviše nježan i strahovito poznat pa je postao finiji od najfinijeg rižinog papira, više ga nema, čak niti kristalnim suzama potkupljivi stražari na vratima sjećanja već odavna ti ne  mogu pomoći.
Ja ostat ću tek san.

Vratit ću se još jednom potkraj, kad u snu usniš san, stavit ću ti prst na usta i zamolit ću te tiho da redovito plijeviš svoj komadić zvjezdanog vrta. To je jako važno, iako za to nema nekog posebnog razloga, pogotovo sada. Moje lice u njemu ne možeš vidjeti. Znaš i sama da nikada, čak više niti sebi, ne dolazim zbog čežnje.
Ja ostat ću tek san.

- Što će se još dogoditi? - upitat ćeš se na kraju.
Ne znam.
Niti ću ikada to saznati.
Znam samo da
ostat ću tek san
noćašnji
u ovom beskrajno dugačkom danu što proteže se kroz čitav život
i jedva, baš jedva čekam da konačno zažmirim.
Tad ću po posljednji put
vidjeti tvoje i moje oči.

Ne budi me, molim te, kad jednom napokon umrem.