Odlazak


Moja duša odlazi
gledam je kako se oprašta od ovog svijeta
lebdi povrh jasnoće
i rukuje nasmiješena s prizorima od danas, jučer, uvijek i sutra
oprašta se od želja i dobrih želja
napušta pamćenje i odlazi u sjećanje
tuđe
gdje sve je nekako bliže i bliskije nego što u stvarnosti jest
i već mi je žao što je trajalo prekratko
nedostajat će mi ta nemilosrdna borba za suosjećanje
koje se može dobiti
samo tako da čovjek izgubi sve
još nije bilo dosta
moram ostaviti sebe
na milost i nemilost
strogim sucima u kolektivnoj memoriji koji sve vide i sve znaju
osim cilja ove nikad završene igre
bio sam najbolji od svoje vrste; vatrenih jahača na proplancima uzaludnosti:
na njima se ponekad nađu predivne stvari…
svejedno, pustili su me da odigram do kraja
na igralištu između srca tame i mahnitosti razuma.
tko se nije skrio, najbolji učenik je bio!
šutnja je najokrutnija od svih religija koje u olovu crtaju srce na prozorima crkava
naredit će ti, naposljetku, da budeš sebi nešto poput osobnog Boga
vidjet ćeš i sama, ništa teže ne postoji od toga.