Završni rez


Svi skrivaju svoju usamljenost
kao da je prostija od nagosti
pogled pun radosti također nije
došao dobro u društvu kaskadera
za građanine uzorne koji visoko u zrak, lišeni svakog rizika,
podižu čaše šampanjca u novogodišnjoj noći.

Usputnom paralaksom, tj. drogom smrvljenom od tuđih pogleda,
oni se hrabriji među nama povremeno odvoje od centra svojeg bića.
Tada se dosta teško međusobno razaznajemo, iako nam uvelike u tome nastoje pomoći odbljesci od izloga omiljenog kafića.

- Samo sam tužna, nisam ljuta ni na koga zato što sam sama - rekla je biljeterka dok je motala joint. „K vragu“, prekunula je u sebi jer joj je pristojan komad hašiša iz papirića ispao na pod. Nikada nije mogla podnijeti taj prokleti lift i mirise iz prosječno šest kupaonica koje su u njega nanosila tjelesa tijekom svojeg bezbrižnog putovanja do prikazivaonica.

„Sve dobro proći će, a sve loše više neće biti važno“, zapisao je jednom neki anonimni pjesnik. Kao da to pomaže mnogo krijesnicama koje nitko ne sagledava realno u obzoru savršene ljetne noći.

Duboko u duši, tigar je znao da nikada više neće izići van. Samo je jednom povukao kandžama prednjih šapa preko stijene na kojoj je ležao, pa se nekome moglo učiniti kako je to tek simpatičan pokret koji imitira igru. Odustao je od propuštanja prizora koji su se talasali u njegovoj svijesti kao valovi na maestralu, a pogled mu je postao staklast i čvrst poput litice koja se izdizala u nebo iznad njega. U rasjedu od snova koji odvaja moždane polutke začeta je tada napuklina na viziru proroka koju više nikada nitko neće moći popraviti.

Mediji, dakako, o tome nisu prenijeli ništa...