Narodna pjesma (nedovršena)


svi izdajnici koje sam upoznao
domaći i strani
uživaju tvoju beskonačnu dobrotu
koračaju slobodno svijetom, razmeću se, ispredaju čudesne priče o izdajama svojim,
kao da žele da se sa svakim njihovim migom ja sve više bojim
ubojice posve nesmetano planiraju svoj naum, ili to postanu, onako, u hipu ili trenu
i nijedna strijela niti slučajno neće probiti njihovu mrenu
pa da vide smjesta da svaki život je svet i samo jedan.
lopovi postaju čvrsti stupovi društva
čak i oni najgore vrste što ukradoše nadu
bore se s jednim jedinim teškim iskušenjem:
ljetovati ovdje, ondje, ili ipak privući pičke jahtarenjem.
kako bilo, nisam nikada čuo za pjesnika vrijednog spomena i tvojeg omena
koji nije vlastitom krvlju otisnuo svaki primjerak svoje rime
i koji nije morao po svoje blage riječi
otići do samog ruba razuma
pa kad se vratio odande, sretan što je uopće živ,
tik prije no što je zaustio da ostalima poruči što je tamo čuo,
vidio je krajičkom oka da su glad, prijezir i samoća jedina publika što vjerno,
s nestrpljenjem, čeka nježnu iskru njegovog nadahnuća.
pa ako izdaja postane hram koji u podnajam daje sve ostale crkve
i ako nada proda na internetu svoje djevičanstvo da sklopi brak s nekim niš'-koristi
a ljubav bude tek dosadna bajka koju na šanku neki napušteni idiot priča
tko će vam reći da vlastitoj ste djeci od usta otkinuli san o sreći?
Bože, čuvaj pjesnike, drugi se odavna već boje bilo što reći.
duša ostavljena da pati od tuđeg, bliskog tijela
ne može nikada sresti lahor mira bez vjetrokaza od pera
tko će napojiti ratnika do zuba naoružanog s 30 uvijek istih slova ili samo s pet oštrih, nenazubljenih crta u kajdanci uoči njegovog obračuna s uvijek istom, strašnom, nevidljivom i malom ljudskom laži, ako neće riječi nekog tko je umro i uskrsnuo tisuću puta da nam dojavi kako se to sniva lagodno, s očima širom razjapljenima u javi?
Bože, čuvaj pjesnike, bez njih su ljudi posve sami u strašnom ratu što se od pamtivjeka na ovamo sprema, između našeg trenutnog mira svemira i strašnog vječitog nemira, u kojem već odavno smo poginuli svi.
ako ne bude pjesnika, tko će o nama nešto znati?
i kakve ćemo samo bahate epitafe sami sebi pisati.
utjeha je da tada više ništa nikoga neće zanimati...